Nema HVO-a, nema Domovinskog rata, samo guske lete u magli

Hrvati u BiH skoro potpuno su zaboravili svoje ratne generale, a oni su se, opet, u strahu od namještenih sudskih procesa i progona potpuno povukli u anonimnost. Mnogi žive u susjednoj Hrvatskoj, neki od njih stekli su velika bogatstva na čudne i brze načine.

Piše: Vera SOLDO / republika.info

Generali HVO-a danas, uglavnom, šute - šute o reviziji, braniteljskih prava u BiH, šute o političkom stanju u BiH i katastrofalnoj politici hrvatskih lidera. Nekima od njih sudi se u Haagu. Oni su zatočeni i prije nego što su osuđeni - u vrijeme 1993. Neki pišu knjige, drugi su se posvetili biznisu, a ima i nekoliko njih koji su se posvetili "politici iz sjene".

"Stara generalska garda" HVO-a nekada je visoko kotirala u političkom i vojnom vrhu BiH. Selmo Cikotić je vrlo pažljivo slušao što će kazati general Dragan Ćurčić, brojnim kukavicama iz HDZ-a koji su ratne dane proveli "na važnom zadatku" u nekoj od stranačkih fotelja, "tresle su se gaće" i na sami spomen Željka Glasnovića, Stanko Baja Sopta iz prikrajka je vukao skoro sve značajnije konce na relaciji Zagreb - BiH, kada se govorilo, ne samo o Širokom Brijegu. Bosna je osluškivala što će kazati Ilija Nakić i Mario Bradara, Željko Šiljeg bio je "bog obavještajne situacije".
Prisjećanje na HVO, ne samo ove godine, nego i već desetljeće unatrag, postalo je formalnost - obveza koju treba što prije ispoštovati, spustiti vijenac i brže-bolje otići na kakav domjenak.

Što je danas HVO? Danas more bivših vojnika HVO-a hoda ulicama praznih pogleda, razočarani, nezaposleni bez mirovina, invalidnina. Umjesto njih, te "nagrade" pokupili su dezerteri i izbjeglice s lovom, mladci koje je rat prisilno odveo na studiranje negdje u Zagreb, dok su njegovi vršnjaci ginuli.

Danas je HVO postao oruđem za niske, prizemne konstrukcije dnevno-političkih "potpirivača vatre", kako to moj prijatelj kaže, "dobrovoljnih davatelja tuđe krvi". Od nekadašnjih desetina i malih pukovnija danas se, "papirnato" izrodiše moćne legije HVO-a. O, kako bi zgodno bilo uraditi prozivku po takvom popisu.

HVO-a nema. Postoje samo sjećanja i spomenici za poginule branitelje. Kao onaj nedovršen ispred Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače. Zjapi nedovršen godinama. Pred takav, nedovršen spomenik, hrvatske političare nije stid parkirati skupocjene "audije" i "passate" i onako, nonšalantno, spustiti vijenac, pretvarajući se da mu popravljaju traku. K'o fol, da bolje stoji. Dovoljan dokaz koliko se poštuju životi koje predstavlja onaj crni mramor.

Danas nema ni Domovinskog rata. Nema ga pod slovom 'D' u 1. svesku (A-Đ) Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine koju smo tako dugo čekali.
Nekada se Hrvate u BiH nešto pitalo, danas Hrvati u BiH služe skoro pa za zajebanciju političkim partnerima. Ovisni su i od lijevih i od desnih, šute zbog kompromitiranosti, izgubili su političku moć. I jedva čekaju da uđu u limuzine jer im se "ne da više stajati" ispred onog vijenca - evo, već i kiša počinje padati. Danas više nema HVO-a, ali ima graktućih gusaka u magli.