Pitanje solarne energije predstavlja jedan od većih izazova u cijelom svijetu i dok pojedine uređene države prednjače u samoodrživim sustavima, države u tranziciji poput Bosne i Hercegovine još uvijek muku muče s elementarnim pitanjima. Jedno od njih je zasigurno zbrinjavanje otpada nakon isteka koncesije, odnosno što će biti s golemim solarnim farmama iznad kuća koje su ionako upitne legalnosti, a mnogi će problematiku ostaviti narednim generacijama zbog činjenice da će se o tome brinuti tek za 30 godina kada istekne koncesija.
Prema dostupnim dokumentacijama aktualnih hercegovačkih solaro-gradilišta, investitori su dužni sami o svom trošku i o svom riziku pribavljati svu potrebnu dokumentaciju. Ugovori o koncesiji definiraju jasno i to da investitori, u slučaju štetu, moraju otkloniti uzrok te štetu materijalno nadoknaditi. Trend dijeljenja koncesija trenutačno se kreće na otprilike 30 godina, dok rok trajanja koncesije počinje od prvog dana razdoblja važenja dozvole za rad za proizvodnju električne energije, a prestaje istekom 30. godine od početka trajanja koncesije.
Možda. U pravilu ne bi trebali jer okolišne dozvole zakonski lijepo definiraju područja solaromanije, no ukoliko pitate brojne pravnike rijetki će naći mane naših važećih zakona, problem se javlja u implementaciji zakona. Teško je očekivati bezuvjeto povjerenje građana kao da pričamo o lijepim pričama zelene tranzicije kao što je to slučaj u zapadnim državama budući da smo svi svjedoci da su solarne elektrane priče u kojima se od prvog dana pogoduje tajkunima i moćnicima koji jedini imaju dovoljan višak novca da bi se upustili u ovakva investiranja.
Za izdavanje okolišnih dozvola nadležno je resorno županijsko ministarstvo, odnosno ono ministarstvo u čijoj su nadležnosti turizam i okoliš. Zakonski su investitori dužni zaštiti prirodu i nakon prestanka korištenja fotonaponske elektrane, a navedeno je što sve moraju učiniti u tom slučaju.
Između ostaloga, navodi se da ne smiju ugrožavati zdravlje ljudi, izbjegavati proizvodnju otpada, resurse učinkovito koristiti, ali i otpad odlagati na najprihvatljiviji način po okoliš.
U ovom slučaju stavka 'odlaganja otpada na najprihvatljiviji način po okoliš' je zbunjujuća budući da Bosna i Hercegovina još uvijek nema pogon za reciklažu solarnih panela, a isti takvi tek se razvijaju u puno naprednijim društvima. Najbolji scenarij za investitore je da solarni paneli potraju 30 godina, no to je praktički nemoguće jer imaju ograničen rok trajanja i podložni su mijenjanju. Budući da su u Hercegovini već zastupljene veće količine solarnih postrojenja, postavlja se pitanje gdje su završili dotrajali paneli.
Nadležno zakonodavstvo je svjesno potencijalne štetnosti pri instaliranju velikih solarnih postrojenje pa se u okolišnim dozvolama posebno naglašava opasni otpad poput zauljenih krpa, filtera, fluo cijevi te se preporuča suradnja s ovlaštenim osobama. Osim toga, iz Ministarstva dodau da se sav otpad treba odvojeno sakupljati i razvrstavati po vrstama otpada te isti zbrinjavati sukladno Planu upravljanja otpadom.
Svi napuci i zakonske obveze koje nalaže, u ovom slučaju Ministarstvo trgovine, turizma i okoliša HNŽ, zvuče idealno, no županija nema nikakva postrojenja koja bi ispunila ovakve obveze, a na gradskim i općinskim ulicama ne funkcionira osnovno razvrstavanje otpada čime bi se staklo razdijelilo od papira pa je teško očekivati da komunalne službe imaju mehanizme u zbrinjavanju ovog krutog i teškog otpada.
Dok su 'glanz' novi rijetki razmišljaju o redovnom održavanju. Unatoč tome što predstavljaju zadnji krik solarne tehnologije, kao i svaka druga površina na otvorenom zahtijeva pažnju, a ako računamo da je investicija u solarne elektrane poprilično skup sport, bilo bi krajnje neodgovorno voditi brigu o čistoći solarnih panela.
Među mještanima koji su pogođeni solaromanijom u neposrednoj blizini svojih domova često se može osjetiti skepticizam kako će im sve to doći u baštu ili čatrnju. Ako je suditi po trenutačno dostupnim sredstvima koja se mogu kupiti na internetu, onda imaju razloga za brigu.
Jedna od rijetkih tvrtki koja se u Bosni i Hercegovini bavi čišćenjem solarnih panela je Big Solar iz Laktaša, a kako navode na njihovim stranicama koriste najmoderniju tehnologiju za čišćenje solarnih panela RO vodom posebnim Karcher četkama koje su specijalizirane isključivo za pranje solarnih panela.
Osim čišćenja solara, redovno održavanje podrazumijeva i košenje trave ili uklanjanje korova na području solarnih elektrana pa bi bilo poželjno da se ne ide lakšim putem odnosnom kemijskim uništavanjem čime bi sve završilo u otpadnim vodama ili pod zemljom pa postoji opravdan bojazan mještana ukoliko se ne bi oprezno rukovalo oko postrojenja da bi sve štetne kemikalije mogle doći njima pred vrata.
"Solarni paneli imaju vijek trajanja od 20 do 25 godina. Neki se pokvare ranije, pa se moraju zamijeniti. Ukoliko se ne pronađe rješenje za reciklažu, „to će do 2050. godine postati planina otpada“, rekla je Ute Cotellier, zamjenica direktora Međunarodne agencije za obnovljivu energiju.
Postoji opravdani bojazan da su solarni paneli napravljeni tako da se neće moći reciklirati. To je greška koja, prema procjenama, košta 15 milijardi dolara.
Milijarde solarnih panela širom svijeta uskoro više neće biti upotrebljivo. Bit će bačeni, a materijal od kojeg su napravljeni neće biti ponovo upotrijebljen. Pretpostavka je da će do 2050. godine prestankom korištenja panela nastati 78 milijuna tona otpada. To se odnosi na četiri milijarde panela. Nisu napravljeni tako da bi se materijali mogli ponovo iskoristiti.
„Svijet je instalirao više od jednog teravata solarnog kapaciteta. Obični solarni paneli imaju kapacitet po oko 400 vati, pa ako računate i krovove i solarne farme, moglo bi biti čak 2,5 milijardi solarnih panela“, izjavio je za BBC Rong Deng, stručnjak za recikliranje solarnih panela na Sveučilištu Novog Južnog Walesa u Australiji.
Harvard Business Review sredinom 2021. godine objavio je stručni članak 'Mračna strana solarne energije' kojeg potpisuju trojica autora: Atalay Atasu, Serasu Duran i Luk N. Van Wassenhove. Trojka se posebno osvrnula na eventualno štetnost solarnih elektrana ukoliko se ne bude pedantno vodilo računa o njihovoj izgradnji, održavanju i zbrinjavanju.
"Financijski poticaj za ulaganje u recikliranje nikada nije bio jako jak u solarnoj energiji. Iako paneli sadrže male količine dragocjenih materijala poput srebra, većinom su napravljeni od stakla, izuzetno niskovrijednog materijala. Dug životni vijek solarnih panela također služi kao odvraćanje od inovacija u ovom području.
Kao rezultat toga, proizvodni bum solarne energije ostavio je njenu infrastrukturu za recikliranje u prašini. Da vam damo neku indikaciju, First Solar je jedini američki proizvođač panela za kojeg znamo da ima pokrenutu inicijativu za recikliranje, koja se primjenjuje samo na proizvode tvrtke s globalnim kapacitetom od dva milijuna panela godišnje. S trenutnim kapacitetom, procjenjuje se da recikliranje jednog panela košta između 20 i 30 dolara. Slanje tog istog panela na odlagalište koštalo bi samo 1 do 2 dolara.
Direktni trošak recikliranja samo je dio tereta na kraju životnog vijeka, međutim. Paneli su delikatni, glomazni komadi opreme obično instalirani na krovovima u rezidencijalnom kontekstu. Specijalizirana radna snaga potrebna je za odvajanje i uklanjanje istih, kako se ne bi razbili na komadiće prije nego što stignu na kamion. Osim toga, neke vlade mogu klasificirati solarne panele kao opasan otpad, zbog malih količina teških metala (kadmij, olovo itd.) koje sadrže. Ova klasifikacija sa sobom nosi niz skupih ograničenja - opasni otpad može se transportirati samo u određeno vrijeme i preko odabranih ruta itd", stoji, između ostaloga, u jednom dijelu njihovog stručnog članka.
Prošle godine su u Europskoj uniji instalirane solarne elektrane i kućni fotonaponski sustavi rekordnog kapaciteta, 55 gigavata, pa je ukupna snaga dostigla 263 gigavata. S vrtoglavom ekspanzijom ove djelatnosti, odgovorno upravljanje solarnim panelima kojima je istekao rok trajanja ili su se pokvarili postaje sve važnija tema.
Vezani članci