Momo Mandić – zločinac pokajnik

...osumnjičenog za teška krivična djela (prije svih, najteže krivično djelo - genocid) i ratnog ministra pravde u Vladi Srpske Republike  Momčila Mandića.

Uprkos tome što ovdašnji televizijski servisi (BHT, FTV...) zbog „programske shme“ svako malo prekidaju direktne prijenose ovog kapitalnog svjedočenja (imaju, očito, važnijh programskih sadržaja - reprize crtanog filma Mumijevi, ili prastare epizode imbecilnog talk showa Centralni zatvor, kojem sam, by the way, ja poklonio naslov...),  višednevno svjedočenje predratnog pomoćnika ministra unutarnjih poslova BiH i ratnog ministra Karadžićeve fantomske Vlade RS-a Momčila Mandića, postalo je uz prijenose Svjetskog nogometnog prvenstva prvorazredna medijska, politička i medijska poslastica.

Momčilo Mandić u haškoj sudnici se pojavio kao, sa pravosudnog stajališta, potpuno čist i nevin svjedok. Prethodno se „zagrijavao“  svjedočeći na suđenju Momčilu Krajišniku, potom  ratnom ministru policije Republike Srpske Mići Stanišiću i načelniku CSB-a Banja Luka Stojanu Župljaninu.
Na Sudu Bosne i Hercegovine sudija Davorin Jukić u lipnju  2007. oslobodio je Mandića optužbi za ratne zločine.  Mandića je, podsjetimo,  u kolovozu 2005. godine uhitilla neka, po njegovoj interpretaciji,  nedefinirana policija Crne Gore i, kako je kasnije rekao, ilegalno, naglašeno brutalno, predala pravosudnim vlastima Bosne i Hercegovine. Optužbe protiv Mandića su bile impozantno teške, dvojake, ali komplementarne; najprije da je notorni predratni kriminalac i ratno-poratni profiter koji je na prevaru zaposjeo Privrednu banku Sarajevo, a, potom da je kriminalom stečenim novcem financirao skrivanje osumnjičenih ratnih zločinaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
U haškoj sudnici u koju je pozvan kao svjedok Tužiteljstva Mandić je odmah kazao da želi da bude svjedok Suda, što je Sudsko vijeće prihvatilo. Kazao je da je on početkom 1991. godine imenovan kao pomoćnik ministra unutranjih poslova u RMUP BiH  kao nestranački kadar, policijski profesionalac. Neistina je: Mandić nikada prije toga nije radio bilo kakve policijske poslove, osim, eventualno, doušničkih. Bio je sudija najnižeg ranga u sarajevskom pravosuđu, bio je mali potkupljivi djelitelj pravde i relativno uspješni siledžija: premlatio je u Foči muža svoje prve supruge; nekažnjeno.

Momčilo Mandić je u haškoj sudnici rekao da je  u svom kapacitetu učinio sve da se Republički MUP u skladu sa „Kutiljerovim planom“ mirno transformira na dva-tri ravnopravna MUP-a. Učinio je to nakon što je Komisija RMUP-a ustanovila da je Mandić,  pomoćnik ministra policije za kriminalitet, odgovoran za teška krivična djela „pljačke, nezakonitog otimanje osobne imovine, otuđivanja materijalno-tehničkih sredstava“. Naime, pomoćnik ministra unutranjih poslova Mandić je sredinom ožujka 1992, godine u izvještaju zajedničke, mješovite  Komisije (Petar Petrić, Avdo Panjeta, Davor Korać)  vjerodostojno osumnjičen da je nezakonito otimao pare, novac, drogu, automobile,  oružje od građana. Da ne bi bio krivično gonjen, dakle uhićen, Mandić je nekoliko dana kasnije naredio podjelu MUP-a, i sa srpskim policajcima izvršio invaziju na Školu unutranjih poslova RMUP-a na Vracama.

„Momčilo Mandić je u saradnji sa drugim licima otuđivao novac, automobile i druge vrijednosti od građana“, objavljeno je u Slobodnoj Bosni desetak dana pred rat šturo saopćenje Komisije RMUP-a BiH Kada je jedan poznati sarajevski odvjetnik, štiteći svoje opljačkane klijente, zatražio da im pomoćnik ministra vrati opljačkanu imovinu, Mandić je rekao: „Burazeru, za desetak dana ćemo živjeti u različitim državama“. Komisija Republičkog MUP-a nije uspjela prodrijeti u kasu RMUP-a čiji je ključ držao Mamčilo Mandić. Nakon toga je pomoćnik ministra policije, Mandić, pobjegao na Vraca i organizirao „spontanu pobunu“. Da ne bi bio uhapšen zbog ogromne pronevjere.

Na Sud Bosne i Hercegovine na suđenju Momčilu Mandiću, predsjedavao sudija Davorin Jukić, stigla je nekorektna, činjenično  nevaljala optužnica protiv Mandića. Optužnicu je potpisao seoski (SDA)  tužitelj iz srednje Bosne Behaija Krnjić. Da je Sudsko vijeće Suda BiH u cijelom tom pretresu bilo nepristrasno, vratilo bi tužitelju amteru Krnjiću optužnicu na ponovnu doradu, čisto da popravi nedostatke, uskladi činjenice, uravnoteži navode. Ništa se od toga nije desilo, ni sa sudske ni sa tužiteljske strane. Dopušteno je na tom sudu Aliji Delimustafiću, nekadašnjem ministru unutarnjih poslova BiH, da objašnjava kako je podjela MUP-a između njega i Mome Mandića dogovorena prije ratnih sukoba oko Policijske škole na Vracama. Moglo bi to biti uvjerljivo, samo kad bi se previdjela činjenica da je tog zlokobnog dana, petog travnja, ministar Delimustafić izdao naredbu da se po svaku cijenu mora obraniti Škola unutarnjih poslova na Vracama. Ministar Delimustafić je čak krenuo u transporteru, pa negdje oko Skupštine BiH odustao od učešća u borbi jer se „nisu stekli uvjetii“. Na suđenju svom pomoćniku Momčilu Mandiću ministar Delimustafić, preprodavač paprika i municije, kazao je da su djeca na Vracama bila izmanipulirana od strane direktora škole Huseina Balića.
Kažu moji ozbiljni izvori, a ti i su izvori u osnovi neovisni, što ne znači da su nepotkupljivi, da je Momo Mandić prije desetak godina na nekom sijelu u „muslimanskom dijelu Sarajeva“ tražio desetak miliona maraka za svjedočenje protiv Karadžića u Haagu. Na tom je derneku bio nazočan i ministar Delimustafić Poznati su mi, manje-više, svi sudionici tog „povijesnog dogovora“ (bolje da im ne spominjem imena,
razočarat će se). Bolje je da pitate Vasviju Vidović, oficirušu za vezu sa Haagom, koja je kormilarila tom nemoralnom operacijom. Ona sve zna, i šta je i koliko novca tražio Mandić i koliiko je para Mandiću bio spreman platiiti Izetbegović, i gdje su se interesi sukobili.

Imam divnih, slikovitih  snimaka u kojima svjedok Suda  u Haagu Momčilo Mandić tečno rukovodi zločinima u Sarajevu. Zove, recimo, nekakvog potpukovnika u Vogošći na početku rata  i kaže mu da „zatvori taj dio prstena oko Sarajeva“.  Pa isti taj krunski haški svjedok, Mandić, odobrava lokalnim koljačima u Nedžarićima  Danilu Veselenoviću i Milivoju Grkoviću da „izuzmu“ zatvorenike iz logora „Kula“ kako bi „utvrdili crte prema neprijatelju“.
Momčilo Mandić, svjedok haškog tužiteljstva, odbrane, ili suda, morasti će, čim Veselin Vlahović Batko bude izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine, rastumačiti ko je odgovoran za zločine na Grbavici, ko je rukovodio objektom „Aleksandrija“ u vlasništvu Mome Mandića, ko je  zvao Šešeljeve koljače, Brneta i ostale, da zavedu red na Grbavicici i širem rejonu Vraca.
Ono što se zna, pouzdano, jeste da je Mandić monstrumu Batku Vlahoviću nakon prvih stotinu ubijenih nesrba na Grbavici dobroćudno ustupio službeni golf i otpratio ga u Srbiju..
Pokrovitelj najtežih ratnih zločina Momčilo Mandić, iz vrlo konkretnih razloga neprocusiran, danima u Haagu svjedoči o nedužnosti svog šefa Radovana Karadžića!
Sve će to kad-tad doći na svoje, samo ostaje gorak okus da se sa tim jezivim zločincima može napraviti kompromis!

SEDAM DANA & LJUDI

ČETVRTAK, 8. srpanj
Kasno večeras u Šahovskom klubu naletim na desetak dragih ljudi, uz ostale i PAVLA PAVLOVIĆA, predratnog dopisnika Vjesnika iz Sarajeva, autora i voditelja kultne populističke  emisije Pavle šou (preteče kasnijih „Grand parada“, „Farmi“...)  na televiziji SA3. Petnaest godina živi u Nizozemskoj.
Prisjećamo se mog gostovanja u njegovoj emisiji kada sam u jesen 1991. godine reklamirao/promovirao prvi broj Slobodne Bosne. Pravio sam u tom dvosatnom «reality showu» budalu od sebe, pjevao sa Ibricom Jusićem, grlio se sa pjevačicama Suzanom Mančić i Suzanom Perović, samo što kolut naprijed u studiju nisam napravio, sve ne bih li skrenuo pažnju na početak izlaženja ovog lista.
Pričam Paji kako sam u ratu pokušao proći kroz sarajevski tunel, pored mene je to istovremeno nastojalo uraditi desetine uglednih ljudi, političara, privrednika, sportaša, biznismena... a ljutiti čuvar odrešito naredio: „Svi se povucite, samo ti, pjevač, prolazi“. Šta ću, prođem glatko...

PETAK, 9. srpanj
U Zagrebu je ovih dana objavljena takozvana Bijela knjiga, dokument Politbiroa partije Hrvatske iz 1984. „o idejnim kretanjima u kulturi“ koji je autorizirao tadašnji ideolog hrvatskih komunista DR. STIPE ŠUVAR. Čitao sam «Bijelu knjigu» neposredno nakon što je nastala. U njoj su pobrojani „antisocijalistički i nacionalistički“ istupi više stotina intelektuaca, pisaca, filozofa, redatelja... od Vardara pa do Triglava. Danas se nad tom internom partijskom hrestomatijom sablažnjava hrvatska demokratsko-liberalna scena kao najcrnjim staljinizmom. Teško je odbraniti ovaj dokument 25 godina poslije, ali je važno zaključiti da nakon njega i povodom njega nikome od „prozvanih“ nije dlaka s glave falila, niko od „neprijatelja socijalizma“ nije ostao bez posla, titule, građanskih prava... Prozvani „neprijatelji socijalizma“ nisu pravili nikakve ni bijele, ni crne knjige, ali je zbog „aktivnosti“ nekih pisaca s te liste, Jovana Radulovića, Brane Crnčevića, Dobrice Ćosića, Vojislava Šešelja, Mome Kapora, Franje Tuđmana, Antuna Vrdoljaka, Hrvoja Hitreca... mnoga majka zakukala...  

SUBOTA, 10. srpanj
Tužno poslijepodne u neprebolnim Potočarima; gostujem u televizijskoj emisiji a kroz stakla gledam kako zmijoliko promiče nepregledna kolona ljudi koji na rukama nosi 775 tabuta Srebreničana koji će sutra biti sahranjeni uz najveće državne počasti i bahate, neuviđavne govorancije domaćih i stranih pragmatičnih diplomata. Zaustavlja me neka slomljena žena. „Odakle ja tebe znam, sine?“. Nemam odgovora, možda me pomiješala sa nekim drugim, dragim. Sjetih se da mi je neko rekao kako je u još neobjavljenoj autobiografiji Emir Kusturica opisao jedan od zadnjih razgovora sa majkom Senom. „Čiji si ti, Emire?“, pita ga mama. „Tvoj, mama, samo tvoj“, umiruje je Emir. „Odakle ja tebe znam, sine?“, pita majka Srebrenice. „Odavde, majko, odavde“, odgovorih a suze nikako da presahnu.

NEDJELJA, 11. srpanj
Na godišnjicu genocida u Srebrenici igra se finale Svjetskog nogometnog prvenstva između Španjolske i Nizozemske. Bezobrazni kukavičluk i neratobornost kao „nacionalna karakteristika“ holandskih vojnika koji su „štitili“ UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenicu uveliko su doprinijeli stradanju hiljada Bošnjaka u enklavi.
Kakvi su,  koji su, čiji su onda ovi večerašnji Nizozemci koji su se suprotstavili neuporedivo nadmoćnijem neprijatelju - Španjolcima? Svirepi, nemilosrdni, grubi, bezobrazni, na momente smrtonosni! Razmišljam šta bi uradio nizozemski krljač, da ne kažem koljač Marc van Bommel da se na današnji dan prije 15. godina našao u UN-ovoj bazi u Potočarima? Ne bi stajao skrštenih ruku, sasvim sigurno, nešto bi sigurno poduzeo, a nije isključeno ni da ne bi pristupio Škorpionima!  

PONEDJELJAK, 12. srpanj
Dramatično je nastupio direktor OSA-e ALMIR DŽUVO na današnjoj sednici Zajedničkog odbora za sigurnost Parlamenta BiH posvećenoj terorističkom napadu na Bugojno. Pokazao je spisak od 3.000 pažljivo i dugo educiranih selefija spremnih na najekstremnije ponašanje. „Među njima je zanemarljiv broj stranih državljana, uglavnom su to državljani BiH“, nadovezao se direktor Uprave FMUP-a Zlatko Miletić.
Sjetih se upozorenja jednog obavještajca iz Alžira od prije deset godina: „Iz Afganistana sa nama poslali veterane,  nepismene, neobratovane ubice, u BiH su stigli sofisticirani mudžahedini, misionari i prosvjetitelji“.

UTORAK, 13. srpanj
Gledam jutros, iz koliko-toliko podnošljive hladovine kavanske bašte u blizini Pionirske doline, policajca na biciklu kako se bezuspješno pola sata pokušava skloniti pred nepodnošljivom vrelinom. Kasnije vidim da je jadni policajac na specijalnom zadatku - osigurava suprugu, sina i punicu neustrašivog novinara BAKIRA HADŽIOMEROVIĆA koje se nalaze u službenoj posjeti životinjama u Pionirskoj dolini.
Naslušao sam se sličnih tračeva i neprovjerenih informacija o zloupotrebama višemjesečne policijske pratnje od strane obitelji Hadžiomerović; pored ostalih i da policajci gospođi Hažiomerović nose cekere i vrećice kada se asistentica Pravnog fakulteta vraća iz shoppinga. Nisam vjerovao - kako će iko nekoga zaštititi dok su mu ruke pune cekera i kesa?!
Danas kada sam se svojim očima uvjerio u nepojmljivi skorojevićki bezobrazluk, vjerujem čak i onu urnebesnu anegdotu: kantonalni policajci su mimo uobičajenih zadataka, 24-satnog osiguranja Hadžiomerovića, njegovoj  suprugi Lejli pojačano i prekovremeno čuvali trudnoću. A kada je trudnici napokon pukao vodenjak, uletjeli su policijski specijalci sa lavorima! 

SRIJEDA, 14. srpanj
Iskreno se trudim da što prije zaboravim kolumne koje piše ekskluzivna majstorica za „kulturu dijaloga“ SANJA VLAISAVLJEVIĆ, one koji se uopće mogu i daju čitati (a takvih je vrlo malo). Vjerovao sam da je i u interesu ekspertice dijaloških tehnika i tehnologija, Sanje, i njene „polemičke“ kolumne da što prije na njih padne sjenka zaborava. Ma, kakvi! Ukoričila ih je Vlaisavljevićka ovih dana u knjigu Sloboda medija u raljama antinacionalizma, u izdanju njenog privatnog nevladinog dućana („Centar za kulturu dijaloga“), odštampala u privatnoj štampariji Fahrudina Radončića (GIK „Oko“). „Ovdje sakupljene novinske članke“, piše „umjesto pogovora“ autorica Vlaisavljević, „nudim čitateljima kao svoj skromni doprinos praktičnom uvažavanju načela liberalne demokratije....“ Pročitao sam ponešto od napisanog: Vlasavljevićkin doprinos „kulturi dijaloga“, kroz kolumne u Avazu i Glasu Srpske, je VIŠE NEGO SKROMAN!

 Senad Avdić/slobodna bosna