Marin Topić: Kršćani su uvijek manjina, ma gdje oni bili
Ja svako jutro ustanem oko 6. sati, kupim i prelistam tisak koji dođe. Bavio sam se mišlju da poslušam svoju kćerku Mariju, koja ima devet i pol godina, i ona mi je rekla: Ti tata stvano misliš da nešto možeš promijenuti pišući kolumne? Tako jedno vrijeme nisam ni pisao kolumnu, jer u ovo doba biti u javnosti znači i pišanje u vjetar. I onda me taj članak ugodno iznenadio, jer sam skoro i zaboravio ta vremena. Nino Grozdić i Zlatko Bevanda su moji prijatelji iz djetinstva. Mi se poznajemo i prijatelji smo već 50. godina. Zajedno smo odrasli, zajedno doživjeli prve ljubavi, i taj članak me vratio u taj period našeg sazrijevanja.
U to vrijeme, pa i prije ste bili česta meta ondašnje zloglasne UDBE?
Ta parnica iz članka je bila 1984. g, a ja će se vratiti na 1981. godinu. Ja sam završavao arhitekturu i nikad nisam volio komunizam i Jugoslaviju. UDBA me je počela pratiti već u Sarajevu. Bila je neka izložba u Crkvi sv. Vinka preko puta Parkuše u Sarajevu. Ne znam ni sam kako sam se tamo našao, ali sam vidio da je to crkva, a komunističa djeca prave izložbe i još je tu i Titina slika na zidu. Ja sam tada rekao: Sve je super, a promatra vas i nadzorni organ, misleći na toga Titu i tada me počela pratiti sarajevska UDBA. Ova mostraska me već dobro znala. Te godine su bile uvod u ovu našu parnicu oko mog posla. Kako sam rekao već sam to bio i zaboravio, jer mi Hrvati smo svjetski prvaci u zaboravljanju, a i ovo današnje vrijeme je loše, pa čak možda i gore od onoga komunističkog. 1981. godine na blagdan Svetog Ante pošli smo pješke iz Mostara na Humac, nas četiri mladića Vinko Udovičić, Marinko Karačić, Vito Dugandžić i ja. Krenuli smo noću, a iza nas jedno 200 metara išao je neko iz Udbe i pratio nas. Gdje mi stanemo, stane i on, valjda smo bili sumnjivi. Sjećam se kada smo stigli na Tromeđu u cik zore, i tada sam prvi puta bio na tom mjestu. Izlazi sunce, a svuda uokolo vinogradi. Tada sam ja rekao, ili možda Bog preko mojih usta da je to najljepše mjesto na svijetu i da ću ja tu napraviti kuću, a ne kako je to tada bilo moderno negdje na moru ili na Buni. Sada je eto na tom mjestu čitav jedan grad. To je bilo točno 11. dana prije Gospina ukazanja. U to vrijeme je nama to bilo normalno, jer smo bar dva puta dnevno išli u crkvu, i to je bio najljepši period u mom životu. I kada se Gospa pojavila svi su bili u nekom čudu, a nama je to bilo najnormalnije i bilo nam je čudno kako se ranije nije pojavila.
I nakon toga su se pritisci pojačali?
Mi smo ispočetka često išli pješice u Međugorje, a stvarno nakon par mjeseci su se pritisci pojačali. Jedne prigode ja nešto kupujem u samousluzi, a žena na kasi mi kaže da sam klero nacionalista. Ja tada nisam ni znao što to znači, ali UDBA je pripremila teren za neka uhićenja. Nakon nekih tri mjeseca ja sam dobio poziv u mostrasku UDBU kod mog profesora Đurice i Marijanovića koga i dan danas viđam.
Što je u stvari u to vrijeme UDBA htjela od Vas?
Oni su čuli da sam ja pričao nešto o Kosovu na Rondou, te da sam govorio da je fra Jozo Zovko svetac.
Pa da li je to istina?
Naravno da jeste. Ako nekih 90 % ljudi želi državu i trebaju je imati. Evo i dobili su je na kraju. A i za fra Jozu sam govorio da je svetac, jer on uopće ne stoji nego leti. Onda su rekli da su čuli moju priču o 40. godina lutanja. Ja sam im odgovorio da to piše u Bibliji. 40 godina nakon izlaska iz Egipta i iz ropstva su lutali prostranstvom veličine kao naša Hercegovina. Tako da sam to objasnio tim biblijskim motivom. Uglavnom taj razgovor se završio sa riječima da ja dođem u Hotel Mostar, tamo kao oni piju kavu pa da se pričamo. Prije toga oni su uhitili i čitav dan u zatvoru držali moje prijatelje Ninu Gvozdića i Zlatka Bevandu. Da su oni tada rekli nešto protiv mene, a ja sam u to vrijeme „lajo" na Titu i Jugoslaviju, mogli su me bar zatvoriti na minimalno 3. godine robije. Neke stvari o tome sam saznao tek kada je počeo rat i kada komunizam više nije bio moderan. U biti oni su mene čekali kako bi me osudili na 15. i više godina za primjer drugima.
To sve se dešavalo 1981. godine?
Da, ta godina je svakako bila čudna, jer je tada i počeo propast komunizma faktički. Te 1981, bio je atentat na Regana koji je preživio, bio je atentat na Papu i on je preživio i na kraju ukazala se Gospa u Međugorju. To dvoje ljudi, plus Margaret Tacher plus čudo Božije su srušili to zlo koje se zove komunizam. I eto u to vrijeme su oni meni htjeli napakirati i zatvoriti me, ali to je sada se odlično vidi to bio Božiji plan.
U to vrijeme bilo je još nekih optužbi na Vaš račun?
Da u to vrijeme se ženio sa današnjom suprugom Dijanom naš proslavljeni nogometaš Blaž Baka Slišković. Moj brat Jadran bio mu je kum, pa smo nas trojica išli u Pescaru, i ja sam tada prvi puta prešao granicu sa crvenim pasošom. Išli smo kupiti odijelo za svatove i bili smo dan na trajektu, tamo prenoćili noć i sutra dan se vratili, a to putovanje je UDBA iskoristila da pusti priču kako sam ja bio u Vatikanu i kako sam to dogovorio sa fra Jozom Zovkom, a u vezi ukazanja u Međugorju. Eto takva su to bila vremena, za riječ o Gospi i fra Jozi Zovki mogli ste završiti na robiji. To treba stalno naglašavati, i već sam spomenuo da smo mi Hrvati prvaci svijeta u zaboravu. Današnjoj mladeži nije jasno da je neko zbog par riječi mogao završiti na robiji.
Vratimo se parnici i Vašem poslu, što se ustvari dešavalo?
Ja sam završio fakultet, i nisam nigdje mogao doći do posla. Završio sam projektantski smjer i trebao sam raditi u Birou GP Hercegovina. Oni su rekli da posla ima, ali nema radnog mjesta jer su čekali da Ćemalović završi školu kako bi on upao na to mjesto. Sukladno tome mene su bacili u Zanatstvo da stavljam keramičke pločice, gdje sam se zadržao puna dva dana, i onda sam otišao tamo gdje sam svoj i riješio da počnem slikati. Eto i to je neki Božiji dar, jer ja sam kao slikar svoj čovjek, a kao arhitekta moraš raditi u timu. A ja pošto sam bio nepodoban u to vrijeme teško bi opstao. U to vrijeme su u Mostaru po nacijama bili podijeljeni svi segmenti. Urbanizam i projektirnje su držali Muslimani, Ćemalovići, Džudže i malo Hume. Policiju, vojsku i namjensku industriju su držali Srbi, Hrvati su držali malo građevinu i to više fizički, te rudnike i ugostiteljstvo, a Jolu Musu je zapalo da drži Aluminij. I tada je bila veća podjela nego što je to možda danas. I kako bi se ja tada kao sirotinja i dijete šofera mogao baviti arhitekturom? Hvala Bogu desila se Gospa, nisam dobio taj posao i postao sam slikar i prvi sam na svijet nacrtao Gospu iz Međugorja. I na kraju sve što sam ja tih godina govorio i ostvarilo se. Kosovo je država, Međugorje je centar svijeta. Fra Jozo je čudo i dok je sklonjen iz javnosti znači i da je više od sveca.
Tako je to bilo tada, a kako je sada?
Nažalost mi smo ušli u puno gora vremena. Živimo u vrijeme liberalnog kapitalizma koji je praktički bankarski fašizam, i tu je svaki kršćanin ugrožen. Tko god iskreno vjeruje u Boga on je i ugrožen, i svi prostori zapadne, pa čak i istočne civilizacije su prostor sodome i gomore. To je prostor svega onoga što je Sveti Pavao napisao u poslanici Rimljanima.
Citat: 24 Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.
Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.
I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, 30 klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.
To je Pavao napisao prije 2000. godina, a kada to čitate izgleda kao da je danas pisano i ta se poslanica može poslati u centre moći u Bruxells, Washington, a prije svega i u London. Sva zapadna klutura je kultura smrti, gdje se više djece ubije nego rodi, i gdje je sve dato za profit i zaradu. To je čisto klanjanje zlatnom teletu i samo nas dragi Bog može spasiti. Nije ni čudo što se Gospa pojavljuje, i tko će ako neće ona Majka Božija spasiti svijet.
Sada ću još citirati velikog književnika Časlava Miloša: "Prije su svi putevi vodili u Rim, jedno vrijeme u Pariz, pa u New York, a ja vam kažem svi putevi vode ka evanđelju i u njemu je spas". I ja ću još samo reći: Nije centar svijeta gdje se ljudi dogovaraju London i Grinch, centar svijeta je gdje Bog kaže, a to su Međugorje, Bijakovići i brdo ukazanja.
HERCEGOVINA.info
Vezani članci