MALA ČITLUČKA KROJAČNICA Milena već 30 godina brine za odjeću brojnih, a njezini radovi su završili širom svijeta

Na samom ulazu u Čitluk iz smjera Međugorja, u Ulici kralja Tomislava, u blizini Vinarije Čitluk smještena je mala krojačka radnja za koju vjerojatno svi u broćanskom kraju znaju. U njoj već punih 30 godina svoj zanat i posao s puno ljubavlju obavlja Milena Gadže. Kada je u pitanju odjeća, naročito ona za pripadnice nježnijeg i ljepšeg spola, ne postoji nešto što njezine vješte ruke nisu spremne napraviti. Ovih dana ruke su joj pak pune posla. Početkom svadbene sezone posao i krene.

"Najviše posla imam od Uskrsa pa sve do kolovoza. Krenuli su svatovi, puno je krizmi i pričesti, ali i ostalih svečanosti. Ovih dana jednostavno nema predaha", kaže Milena za Hercegovina.info.

Potvrdilo nam se to i dolaskom brojnih mušterija dok smo razgovarali. Svi su imali neke svoje zahtjeve.

U malu radnju gotovo svako jutro još od 1994. godine stiže iz sela Prćavci, iz općine Čapljina. Pitamo je otkud se baš odlučila za rad u ovom hercegovačkom mjestu.

"Čapljina je u to vrijeme imala pet ili šest krojačkih salona, dok Čitluk nije imao niti jedan svoj krojački salon. Meni je praktički bilo svejedno ići za Čapljinu ili Čitluk. Tako sam se odlučila za otvaranje radnje ovdje u Čitluku. Otkada sam počela, od prvog dana posla ima uistinu stalno", kaže nam.

Svoj zanat izučavala je pak u rodnom Stocu. Tamo je radila u poznatoj tvrtki koja je proizvodila košulje.

"S ovim zanatom sam krenula prije 40 godina. Završila sam tekstilnu školu u Stocu otkuda sam i rodom, točnije iz sela Prenj. Po završetku škole odmah sam krenula raditi u stolačkoj tvrtki "Inkos" koja je se bavila šivanjem košulja. Tu sam radila nepunih deset godina, točnije do rata. Nakon dvije godine stanke zaposlila sam se u jednoj krojačnici u Čapljini. Tu sam radila dok se nisam udala 1994. godine, kada sam sebi otvorila ovu radnju", priča nam Milena.

Ljudi dolaze s različitim zahtjevima i željama. Milena ističe kako se u prošlosti dosta više šivalo.

"Nekada se puno više šivalo u odnosu na danas. Sada se radi dosta više prepravaka, skraćivanja, korekcija. No, ima naravno i šivanja. Kada su u pitanje žene onda šijem sve po potrebi, dok kod muške odjeće radim samo prepravke, mijenjanje fešlusa, štopanje farmerica, skraćivanje hlača i ostale neke korekcije."

No, ni šivanje po narudžbi nije posve nestalo. Netko zatraži svečanu haljinu za svadbe onih najbližih. Roditelji od nje naruče da se njihovim prvopričesnicima uradi haljina posebna za taj sakrament, a svoje želje imaju i brojni KUD-ovi iz Hercegovine.

"Upravo je žena koja je bila prije vas dala na šivanje kombinezon od čipke, a šila sam nešto i za krizmu. Imala sam dosta posla oko šivanja narodnih nošnji koje su bile moderne jedno vrijeme. To sam isključivo radila za kulturna umjetnička društva. Radilo se dosta i za potrebe crkve, za svećenike i ministrante. Evo, ovdje možete vidjeti haljine koje sam upravo radila za svetu pričest", pokazuje nam Milena.

Svoj zanat i posao nikada nije reklamirala. Kaže kako sve ide po onoj staroj "od usta do usta".

"Trideset godina šijem bez ikakvih reklama, ona nije potrebna. Mušterije, prvenstveno žene znaju za mene i onda znate kako to ide, uvijek netko nekome kaže i preporuči. Ljudi se uvijek vraćaju. Sada mi primjerice dolaze djeca od žena kojima sam na svojim počecima šivala komplete. U to vrijeme nije bilo konfekcijski bilo kupiti hlača broj 46 i više. Zbog toga se u to vrijeme dosta šivalo. Sada se konfekcija usavršila, imate kupiti sve i samo ljudi donesu na prepravke i korekcije".

Strojevi na kojima radi uistinu su nas oduševili. 

"Ova mašina na kojoj šijem je stara industrijska mašina koja "može 100 godina". Služi mi hvala Bogu i danas.

Kod mene je već 30 godina, ali ja mislim da joj ima još toliko, ako ne i više. Tu su još overlovke za obradu šavova i rupice. Imam ovdje još jednu industrijsku za obradu šavova.

Stol za peglanje i pegla su također stari 30 godina. To ne bih dala ni za što. Ovakve pegle je izrađivao jedan čovjek iz Slovenije koji je preminuo, a sada je njegov sin nastavio zanat", priča Milena.

Milena kaže kako je ovaj zanat znatno lakši od nekih drugih, no iz njezine obitelji nitko nije odlučio krenut njezinim stopama.

"Za sada se još nitko nije zainteresirao. Nemam vlastitu djecu, ali imam široku rodbinu, nije još nitko iskazao želju da b se bavio ovim zanatom. U Čitluku imamo još tri krojačke radnje, no neke mlađe naraštaje ja ne poznajem. Od ovog posla se može živjeti, a mislim i da je on lakši nego puno drugih. Treba samo imati puno strpljenja o onda sve ide dobro", kaže i dodaje kako joj ništa nije teško.

"Meni ništa nije problem i svejedno mi je s kojim zahtjevom ljudi dođu. Odmah znam jesam li nešto u stanju napraviti ili ne. Za neke se stvari treba uistinu više potruditi. No, ako znam da nešto ne mogu napraviti jednostavno ne radim to."

Njezini radovi završili su širom svijeta. Iako se nekim stvarima nije željela hvaliti, mi smo inzistirali pa smo tako i doznali do kuda su oni sve išli.

"Ponosna sam na sve što sam radila, jer sve što napravite sretni ste. Nema kontinenta na kojem neki moj radi nije završio. Znate kako to kod nas ide. Netko iz inozemstva dođe, pa ga ljudi upute kod mene. Nedavno sam radila za jednu ženu iz Australije. Sa svima surađujem i to su baš lijepa iskustva."

Njezin rad išao je čak i za Papu.

"Ne mogu se više ni sjetiti što je sve rađeno. Šila sam za svećenike njihove bijele haljine. Ponosna sam što sam jednu radila za jednog biskupa. Također, šila sam džoku za papu Franju koju su za njega nosili žitelji Međugorja i Bijakovića i njihovih mjesnih zajednica kada su išli na susret s njim. Puno je tu radova za trideset godina, trebao bi mi cijeli dan da se sjetim nekih radova".

Neugodnih iskustava za dugih 30 godina nije bilo.

"Moram reći da nisam. Naučila sam raditi predano i uredno. Prvo sam naučila raditi konfekciju i tu ne smijete promašiti. Nekada se naravno može dogoditi da nešto nakon završetka morate suziti, ali nije to veliki problem. Uglavnom, negativnih iskustava u ovom poslu za 30 godina uistinu nisam imala", zaključila je.

Nekada bi u svojoj maloj radnji bila od 7 do 19 sati, a danas su njezini radni dani ipak nešto kraći. Jedan od razloga je poljoprivreda. Sa svojim suprugom proizvodi jagode i krumpire, pa i za to treba puno vremena. No, prva ljubav je zanat kojem će sigurno ostati vjerna dok je god vješte i vrijedne ruke budu služile.