FOTO  Ljilju Slišković nesreća je prikovala za kolica do kraja života, no to je ne priječi da roni u ekstremnim uvjetima

Ljilja Slišković, četrdesettrogodišnja Žepčanka, nije dozvolila da nesreća koja joj se dogodila u njenoj mladosti odredi njen put. Ozljeda koju je pretrpjela u prometnoj nesreći kada je imala samo devetnaest godina, trajno je veže za invalidska kolica, ali umjesto toga, Ljilja je odabrala put hrabrosti i odlučnosti, a dio svog bogatog životnog opusa prenijela je i na hercegovina.info.

Ono što je posebno zanimljivo u Ljiljinom “putovanju “ jest da je ona jedna od samo dvije žene s invaliditetom na svijetu koje su ronile u ekstremnim uvjetima, pod ledom. Njeni podvizi ne samo da inspiriraju, već i dokazuju da granice postoje samo ako im to dozvolimo.

Kako ste otkrili svoju strast prema ronjenju i što Vas je motiviralo da isprobate ronjenje pod ledom?

- Imam prijatelja u Hrvatskoj koji je osoba s invaliditetom i roni. Od tada sam maštala da bih i ja jednog dana voljela probati kako je to biti pod vodom s opremom. Izgledalo mi je nestvarno, ali želja je bila velika i znala sam da ću kad-tad naći način da i ja barem probam kako je to. Slučajno sam otkrila da se organizira kamp ronjenja za osobe s invaliditetom, ostvarila kontakte i uputila se sama za Kikindu. Isprobala sam i jako zavoljela ronjenje, i od tada kreće sve... Što se tiče zarona pod ledom, to je bila ideja mog instruktora, jer su već ranije imali zaron pod ledom, ali samo muškarci. Vidio je u meni hrabru ženu koja bi mogla prihvatiti taj izazov i predložio mi ga. Prihvatila sam, ali nitko od moje obitelji nije znao. Kasnije su saznali putem medija za moj poduhvat. Stvarno je bio nevjerojatan trenutak, kad je sve prošlo, postala sam svjesna što sam napravila. Drago mi je što sam testirala svoje granice izdržljivosti.

Koji su specifični izazovi s kojima se suočavate kao osoba u invalidskim kolicima dok se bavite ronjenjem?

• Izazovi su ogromni. Ronjenje samo po sebi je ekstreman sport, i za osobe bez invaliditeta zahtijeva puno napora i opreza. Prvo, priprema i sam ulazak u vodu su teški, posebno za mene koja sam u invalidskim kolicima. Oblačenje odijela nije lako, a ulazak u vodu s broda i izlazak natrag ovise o pomoći drugih. No, kad sam pod vodom, sve to zaboravim. Želim napomenuti da sam na jednom ronilačkom kongresu izrazila želju da barem jedan ronilački klub ima lift za ulazak u vodu na brodu, i na sreću, vlasnik ronilačkog kluba na Krku to je čuo i obećao da će instalirati lift.

Kako ronjenje utječe na Vašu percepciju prostora i osjećaja slobode tijekom ronjenja, koji drugi možda ne razumiju?

- Ronjenje je za mene osjećaj slobode. Teško je to opisati, ali osjećam se kao da lebdim. Inače provodim oko 12 sati dnevno u kolicima, pa zamislite kako je to kad se spustim u vodu. Najljepše mi je što tamo imam tišinu, mir i slobodu kretanja. Priprema i ulazak u vodu mogu biti izazovni za osobu u kolicima, ali kad sam pod vodom, zaboravim na sve te prepreke. Čujem samo svoje disanje i otkucaje srca, i osjećam se kao da sam na drugoj planeti. To je nešto što rijetko tko može razumjeti, osobito osobe s invaliditetom koje su pokušale roniti, ali su odustale jer im je priprema bila prenaporna. Ronjenje jednostavno morate voljeti, a ja volim vodu i sve što je povezano s njom.

Možete li s nama podijeliti neko posebno iskustvo ili trenutak koji Vam je ostao urezan u sjećanju tijekom vaših ronilačkih avantura pod ledom?

- Ja sam do sada imala jedan zaron pod ledom, ali osjećaj je naravno za cijeli život. Pod ledom sam ronila u jezeru Kočevje, u Sloveniji. Put je bio dalek, nisam mogla u jednom danu voziti do tamo, pa sam prespavala kod prijateljice u Zagrebu. Sutradan smo krenule zajedno i kasnila sam. Stigla sam na jezero kad su već trajale pripreme za zaron. Kad me netko pita kako je to roniti ispod leda, odgovorim da nemam pojma, jer sam morala požuriti. Tek u vodi sam osjetila što sam napravila. Ušla sam u ledenu vodu. Odijelo jest zaštita, ali ne toliko da ti je toplo, ugodno i fino. Kad sam zaronila, osjetila sam kako mi koža bridi i peče od hladnoće. Bila sam oko pola sata u vodi, ispod vode možda petnaest minuta. Jezero je mutno, ne vidi se ništa, niti si svjestan gdje si, ali adrenalin radi. Opet bih ponovila.

Kako planirate ostvariti Vašu želju da postanete instruktorka ronjenja za osobe s invaliditetom i kako biste omogućili ronjenje osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?

• Sebi sam zadala novi cilj, da ronjenje dovedem u Bosnu, da neka druga Ljilja, koja sutra poželi roniti, ima mogućnosti za to. Plan mi je da prvo završim svoj tečaj ronjenja i da paralelno organiziram ronjenje za druge. Svi mogu roniti, bez obzira na vrstu invaliditeta. Financijski to iziskuje mnogo, ali napravit ću nešto. Koji sport nije skup? Ako gledamo isključivo iz tog aspekta, nikada se nećemo maknuti. Radi toga što sam ronila ispod leda, dobila sam vlastito neoprensko odijelo. Kompletna oprema košta pet tisuća eura, ali možemo početi od nečega što košta pet stotina.

Poruka koju nosi Ljiljina priča je snažna i inspirirajuća. Invaliditet ne bi trebao biti prepreka u ostvarivanju svojih snova i ciljeva, pod uvjetom da se ne prepustimo izgovorima. Njena odlučnost i ustrajnost pokazuju da je moguće nadići izazove. Svi zaslužuju priliku ostvariti svoje potencijale i prava, bez obzira na svoje okolnosti. Priča nas podsjeća da je solidarnost i podrška drugima ključna za stvaranje pravednijeg i inkluzivnijeg društva.