Lana Pudar je ponos 'luđaka' - obitelji, Alene i Damira. Predizborna politiko, nije ona harmonika da je sad kitite

Daj Lani šta će i daj momcima šta piju. Tako bi izgledao rezime novčane posteuforije nakon svakog ozbiljnijeg nastupa Lane Pudar koji dospije u medije, a svako nagrađivanje samo 'medijskih uspjeha' ujedno je potkopavanje stotine djece koja se bore u kaljužini bh. sporta, kao što se i Lana borila kad je 2011. skočila u bazen.

Političari i dužnosnici budu posebno laki na obaraču kad se dogodi uspjeh, a zlato iz Rima jučer je dodatno motiviralo predizbornu gerilu koja je odlučila našom, pa na kraju ako hoćete i lovom obitelji Pudar, honorirati jedan od većih uspjeha sporta u ovoj napaćenoj državi. Častilo se desecima tisuća maraka, eura, zvalo se mladu plivačicu na razna sijela, spremaju se dočeci, vratio se patriotski zanos, ljube se zastave.

Dokad ćemo slaviti samo ono što nam se, kako kaže Amar Osim, dogodi čajnoslu. 

Vjerujući u najbolje osobne, ali ne i društveno-političke namjere svi ćemo se složiti da su to trebali učiniti davno te osigurati 'wunderkindu' pristojna sredstva da stari ne mora hrmbati na kraju svijeta pokazujući golmanske osnove vječno upitno-talentiranim Saudijcima. A toj istoj sviti neće pasti na pamet da bi mogli na isti način kako daju, sad već koliko-toliko, financijski stabilnoj obitelji i trenerima 'Čuda iz Mostara', također uložiti u judo, atletiku ili bilo koji drugi sport za koji bi mogli pokupiti lovorike i reći "e vidite, u to smo ulagali zadnjih 10 godina". Inače ćemo i dalje ostati na činjenici da ne slavimo toliko sportsko-natjecateljski rezultat, koliko to da je netko uopće uspio. 

Najveća floskula Laninih uspjeha je ta kako je država Bosna i Hercegovina ponosna na nju.

Što prije shvatimo da država na nikog nije ponosna bit će nam svima lakše i bolje. Država, ili barem ono što nazivamo državom kod nas, lebdjet će bez obzira na individualne uspjehe. Preživjeli bi mi svi ovaj kolovoz i da nismo saznali za medalju iz talijanske prijestolnice. Isto kao što smo preživjeli i provarili da je Amina Kajtaz, još jedna mostarska plivačica bez kvalitetnog bazena u krugu 100 kilometara od svog rodnog grada, odlučila nastupati za Hrvatsku. Ne treba zaboraviti da je Bosna i Hercegovina i na nju bila ponosna čim bi provirila na neko postolje, ali ni to da se nitko nije oglasio kad je otišla u komšiluk, a tek, ne daj Bože, preuzeo odgovornost što nam odlaze najbolji među nama.

Pravo na ove radom i upornošću zaslužene uspjehe imaju obitelj, Alena Ćemalović i Damir Đedović.

Oprostit ćete ako je netko još u vrhu zasluga, što će znati zapravo samo navedeni u podnaslovu. Plivačka bajka Lane Pudar počela je sve samo ne bajkovito. Na prvim treninzima nije htjela u bazen dok bi iznad nje ćamio trener Damir ne bi li se barem skvasila. Nakon što je kod Đedovića svladala plivanje, u natjecateljskom pogonu ju je dočekala trenerica Alena. 

U više navrata nakon Laninih uspjeha zvali smo njenog oca Velibora koji je i sam sportaš, nekadašnji vratar Veleža. Svaki put bi odgovorio na naše pozive, ali nikada se nije želio stavljati u prvi plan. Nakon velikih Laninih uspjeha znao bi nam samo reći: "Ma dijete plivalo, sve super". Uvijek je zasluge osim svoje kćeri pripisivao jednom čovjeku: "Sve što se tiče plivanja i Laninih nastupa morate zvati Damira, nisam vam ja baš za to". Uz spomenutog oca, mama Nada i stariji brat Nemanja nisu joj radili dodatan pritisak i isticali bi stalno da je škola na prvom mjestu. Ali, aj' ti objasni nekom da mora učiti za kontrolni, a za par mjeseci nastupa na Olimpijskim igrama...

Predsjednik Kluba vodenih sportova Orka uz Lanu je od samih njezinih početaka. No, koliko god mi bili euforični kod svakog njezinog uspjeha on bi "spuštao loptu na zemlju" pa bi nam znao reći: "Ovo je veliki uspjeh, ali moramo se okrenuti pripremama za sljedeće natjecanje". Koliko god 'trena' bio sretan zbog Lane, toliko je potišten zbog bazena u Mostaru kojega nema. Doslovno u svakom našem telefonskom razgovoru dotaknuli bi se te teme. "Pa je li ovaj rezultat dovoljan za bazen u Mostaru", pitao bi nas.

U Mostaru se najavljuje izgradnja bazena, užurbano se oblijeće po Južnom logoru i meditira nad lokacijom koja bi trebala iznjedriti nove hercegovačke Lane. Za ovu sadašnju koja se s 15 godina 'fajtala' u Tokiju sa svojim uzorima, sa 16 postala europski prvak i koja će vjerojatno do punoljetnosti napasti i svjetski vrh plivanja - sasvim je svejedno. Ona je pokazala da to sve može ostvariti i treninzima u 25-metarskom bazenu u Rodoču koji je dijelila sa svima nama koji smo čuli da plivanje najbrže topi škembu pa, eto, probali. Uz to, Lana Pudar je pokazala da ona za uspjeh ne treba Bosnu i Hercegovinu koja se sada propinje sa svih institucionalnih ćoša i zaklinje u nju, dok bi za državu bilo dobro da što prije shvati da njoj treba Lana Pudar.