FOTO  Lamija je jedina žena urarka u BiH

Razvoj tehnologije doveo je do gašenja brojnih zanata. Mnogi su otišli u zaborav, danas su u potpunosti bespotrebni i beskorisni, ali još uvijek se mogu naći tihi čuvari tradicije koji odolijevaju vremenu i trude se održati svoje poslove i ne dozvoliti im da propadnu. Lamija Saračević je mlada žena iz Sarajeva i jedina urarka u Bosni i Hercegovini. Dolazi iz obitelji koja se godinama bavi popravkom satova, pa je nasljeđivanje posla normalan slijed događaja.

"Moj djed je 1947.godine otvorio radnju u Jajcu, da bi je kasnije preuzeo moj otac. I ja sam kao dijete stalno govorila da ću se nastaviti bavim tim poslom, ali mi nitko nije vjerovao. Dolazila bih u očevu radnju, upijala sve što on radi i pamtila. Baš sam našla fotografiju gdje u radnji sjedim i pišem zadaću“, kaže Lamija za Hercegovina.info.

San joj se ostvario. Poslije završene osnovne škole, upisala je zanat, smjer za urara i naučila iz teorije sve što joj treba za posao. Zanimljivo je što je Lamijina generacija posljednja koja je završila taj smjer. Smjer za urara je ukinut, što je najbolji pokazatelj koliko su rijetki oni koji svoj radni vijek žele posvetiti točnom vremenu.

"Nisam se nikada pokajala. Dugi niz godina se bavim ovim i mislim da je pravi posao za mene. Imala sam jednom dilemu da promijenim profesiju, želeći upisati arhitekturu, ali sam se ipak opredijelila za popravku satova.“

A popravka satova nije niti malo lagan posao. Za nekoga tko je perfekcionista, Lamija smatra da je svaki sat priča za sebe. Ljudi su vezani za satove. Često su pokloni ili su naslijeđeni, pa više imaju sentimentalnu vrijednost, nego materijalnu.

"Jedna greškica može pokvariti cijeli mehanizam. Sjećam se s koliko pažnje i ljubavi je to radio moj otac, pa i ja tako nastavljam. Podrška i savjeti od mojih najbližih su mi motivacija da budem najbolja.“

Zato Lamijin opseg obuhvata čak i skupocjene satove, poput Rollexa. Godine 2013. je dobila priliku raditi u servisu u Švedskoj i tri tjedna posvetiti popravci skupocjenih Rollexovih mehanizama. Opravdala je povjerenje svog mentora i sada je opet u potrazi za specijalizacijom. I u ovom, kao i u svim poslovima, stalno se treba usavršavati i raditi na sebi. Zahvaljujući tome postala je jako cijenjena među ljudima koji se bave ovim poslom.

Kao žena zanatlija, nailazila je na predrasude. I sama kaže da je ovo senzitivan posao, koji više priliči ženama.

"Ne želim uvrijediti muške kolege, ali popravka satova je više posao za ženu. Zahtijeva potpunu pažnju i koncentraciju, nježne ruke i mnogo strpljenja. Teža strana ovog posla jeste skup alat, koji većinom naručujem iz inozemstva, jer se u našoj državi ne može naći. Materijale, također, naručujem preko interneta. Za sve to treba vrijeme, energija i snaga da se ne odustane.“

Kada dođete u jednu urarsku radnju i vidite ženu, možete samo pomisliti kako će sat biti popravljen i posao odrađen, jer je ženska senzibilnost nešto što se traži u ovom poslu. Lamija smatra osobnim neuspjehom ako neki sat ne može popraviti. Trudi se, svojski, da svakom vrati dušu, jer svaki nosi neku zanimljivu priču koju mušterije nerijetko podijele s njom.