Kraljica Katarina Kotromanić Kosača - spomendan 25. listopada
Hercegovina.info
koja je željno čeznući za rodnom grudom, na glasu svetosti umrla u Rimu 25. listopada 1478. godine, a njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Svete Marije na Aracoeli. Poznato je da i danas hrvatske žene u okolini Bobovca i Kraljeve Sutjeske nose crne marame na glavi zbog žalosti za kraljicom Katarinom.
Katarina je kći humskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedricha III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje Hercegovina. Rođena je oko 1424. u Mostaru (Blagaju). Njezino djetinjstvo i mladost pada u teško razdoblje bosanskog kraljevstva. Na nj su navaljivali od vremena do vremena Turci, po njem robili i palili, ali i očito davali znak, da imaju namjeru potpuno ga osvojiti.
Udaje se u 22. godini, na Uzašašće 1446., za bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto zagrljene i ujedinjene. Bile su odlučne braniti svoju vjeru i svoje potomke. Činilo se da će upravo taj brak ojačati bosansko kraljevstvo, jer će oni svojim vjenčanjem povezati bosanskog kralja Stjepana Tomaša s njegovim velikašem Stjepanom Vukčićem Kosačom. Kraljica Katarina je bila pismena, pa je veći dio vremena provodila u podučavanju mladih, osobito djevojaka, pisanju, ali i lijepom ponašanju. Stoga i ne čudi veliko narodno štovanje kraljice Katarine. Stolovali su u Kraljevoj Sutjesci (tada Sutisci). Rodili su Sigismunda (Šimuna)-Stjepana i malu Katarinu. Poslije smrti Stjepana Tomaša 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece. Smrt Tomaša daje krunu Katarininu posinku Stjepanu Tomaševiću. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom. Upravo zbog toga on je, još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke. Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. "Bosna šaptom pade". Poslije pada grada Jajca u gradu Ključu i sam kralj Stjepan Tomašević pada u turske ruke i nedugo potom biva pogubljen. Djeca kraljice Katarine sin Šimun i kći Katarina odvedeni su u tursko ropstvo.
Kraljica je uspjela izbjeći smrtnu pogibao i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva, jer je znala, kako je vjera najjača snaga u borbi protiv nevjere. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, Kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža Stjepana Tomaša. Taj mač je pohranila pod zavjetom "da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da će se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobođenje se nije ostvarivalo, ona je prešla u Rim godine 1466. Kroz čitavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobođenje svoje kraljevine, a posebno na oslobođenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Godine 1474. bila je odlučila otići na granicu Turske, jer je čula da je sultan bio obećao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada više vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobođenje legla u grob. U Vječnomu je gradu provela posljednjih dvanaestak godina života, vršeći nadasve djela pokore i milosrđa.
U svojoj 54. godini Katarina se teže oboli. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara svećenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi njoj, prema tadašnjim zakonskim propisima, napravila oporuku. U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela. Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije. Ali najglavnija oporučna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ona svoje zemlje, Bosnu i rodnu Hercegovinu, ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate vjeri svojih pradjedova, katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, i Papi koji može njima upravljati po svojoj mudrosti.
Ova oporuka potvrda je prava hrvatskog naroda na BiH , prava da BiH držimo svojom domovinom sa većim pravom nego li druga dva naroda, koji je danas više svojataju nego li mi. Bilo bi dobro da hrvatski narod skupa sa Katoličkom crkvom u BiH donese odluku o prijenosu zemnih ostataka kraljice Katarine u njenu i našu zemlju BiH, te da bude sahranjena u sarajevskoj katedrali. To je naše pravo, naša obveza, ali i naš dug prema vlastitom narodu i vlastitoj povijesti. To će biti i simbolička potvrda hrvatskog suvereniteta u BiH. Takav čin je i potreban hrvatskom narodu u BiH koji, ruku na srce, politički djeluju prilično obezglavljeno, luta svijetom od nemila do nedraga, napuštajući zemlju na koju upravo on, hrvatski narod, ima najviše pravo, a njegovu zemlju baštine drugi. Ovom činu principijelno ne mogu prigovoriti ni druga dva naroda u BiH, ni međunarodna zajednica, jer on i simbolično znači potvrdu BiH državnosti. Riječ je o najpozitivnijem činu za BiH kao državu, a nikako ne negaciju bilo čijih nacionalnih prava ili bilo čijeg nacionalnog identiteta u BiH . Istina je da taj čin naglašava hrvatska nacionalna prava, koja je, uostalom, zbog općeg osporavanja i potrebno naglasiti.
Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona naravnoj veličini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosančicom. Kasnije, prilikom renoviranja crkve, natpis bosančicom je uklonjen, a postavljen novi latinični:
"D.O.M. Catherine Reginae Bosnensi
Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,
Et genere Helene et Domo Principis
Stephani natae, Tomae Regis Bosnae
Uxori. Quantum vixit annorum LIIII
Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
DIE XXV Octobris
Monumentum ipsius scriptis positum".
Hrvatski hodočasnici kroz duga stoljeća poslije smrt kraljice Katarine dolazili su na njezin grob i zaustavljali se pred njezinom nadgrobnom pločom. Njezin bolan život i njezina svijest kraljevske odgovornosti, iako gotovo prekriveni velom zaborava, ostavljaju i danas neizbrisive tragove u dušama hodočasnika u Vječni grad. Nadamo se da ste pročitavši ovaj tekst i sami shvatili veličinu ove slavne i nepravedno zaboravljene ili čak prešućivane žene, njenu veliku tragediju, zapravo tragediju sviju nas. Od tad, pa do današnjih dana u našoj domovini nama vladaju i ugnjetavaju nas stranci, bez ikakva prava na takvo što. Neka nam njezina žrtva bude putokaz kako treba živjeti i voljeti svoju zemlju.
Katarina je kći humskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedricha III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje Hercegovina. Rođena je oko 1424. u Mostaru (Blagaju). Njezino djetinjstvo i mladost pada u teško razdoblje bosanskog kraljevstva. Na nj su navaljivali od vremena do vremena Turci, po njem robili i palili, ali i očito davali znak, da imaju namjeru potpuno ga osvojiti.
Udaje se u 22. godini, na Uzašašće 1446., za bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto zagrljene i ujedinjene. Bile su odlučne braniti svoju vjeru i svoje potomke. Činilo se da će upravo taj brak ojačati bosansko kraljevstvo, jer će oni svojim vjenčanjem povezati bosanskog kralja Stjepana Tomaša s njegovim velikašem Stjepanom Vukčićem Kosačom. Kraljica Katarina je bila pismena, pa je veći dio vremena provodila u podučavanju mladih, osobito djevojaka, pisanju, ali i lijepom ponašanju. Stoga i ne čudi veliko narodno štovanje kraljice Katarine. Stolovali su u Kraljevoj Sutjesci (tada Sutisci). Rodili su Sigismunda (Šimuna)-Stjepana i malu Katarinu. Poslije smrti Stjepana Tomaša 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece. Smrt Tomaša daje krunu Katarininu posinku Stjepanu Tomaševiću. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom. Upravo zbog toga on je, još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke. Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. "Bosna šaptom pade". Poslije pada grada Jajca u gradu Ključu i sam kralj Stjepan Tomašević pada u turske ruke i nedugo potom biva pogubljen. Djeca kraljice Katarine sin Šimun i kći Katarina odvedeni su u tursko ropstvo.
Kraljica je uspjela izbjeći smrtnu pogibao i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva, jer je znala, kako je vjera najjača snaga u borbi protiv nevjere. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, Kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža Stjepana Tomaša. Taj mač je pohranila pod zavjetom "da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da će se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobođenje se nije ostvarivalo, ona je prešla u Rim godine 1466. Kroz čitavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobođenje svoje kraljevine, a posebno na oslobođenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Godine 1474. bila je odlučila otići na granicu Turske, jer je čula da je sultan bio obećao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada više vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobođenje legla u grob. U Vječnomu je gradu provela posljednjih dvanaestak godina života, vršeći nadasve djela pokore i milosrđa.
U svojoj 54. godini Katarina se teže oboli. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara svećenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi njoj, prema tadašnjim zakonskim propisima, napravila oporuku. U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela. Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije. Ali najglavnija oporučna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ona svoje zemlje, Bosnu i rodnu Hercegovinu, ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate vjeri svojih pradjedova, katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, i Papi koji može njima upravljati po svojoj mudrosti.
Ova oporuka potvrda je prava hrvatskog naroda na BiH , prava da BiH držimo svojom domovinom sa većim pravom nego li druga dva naroda, koji je danas više svojataju nego li mi. Bilo bi dobro da hrvatski narod skupa sa Katoličkom crkvom u BiH donese odluku o prijenosu zemnih ostataka kraljice Katarine u njenu i našu zemlju BiH, te da bude sahranjena u sarajevskoj katedrali. To je naše pravo, naša obveza, ali i naš dug prema vlastitom narodu i vlastitoj povijesti. To će biti i simbolička potvrda hrvatskog suvereniteta u BiH. Takav čin je i potreban hrvatskom narodu u BiH koji, ruku na srce, politički djeluju prilično obezglavljeno, luta svijetom od nemila do nedraga, napuštajući zemlju na koju upravo on, hrvatski narod, ima najviše pravo, a njegovu zemlju baštine drugi. Ovom činu principijelno ne mogu prigovoriti ni druga dva naroda u BiH, ni međunarodna zajednica, jer on i simbolično znači potvrdu BiH državnosti. Riječ je o najpozitivnijem činu za BiH kao državu, a nikako ne negaciju bilo čijih nacionalnih prava ili bilo čijeg nacionalnog identiteta u BiH . Istina je da taj čin naglašava hrvatska nacionalna prava, koja je, uostalom, zbog općeg osporavanja i potrebno naglasiti.
Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona naravnoj veličini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosančicom. Kasnije, prilikom renoviranja crkve, natpis bosančicom je uklonjen, a postavljen novi latinični:
"D.O.M. Catherine Reginae Bosnensi
Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,
Et genere Helene et Domo Principis
Stephani natae, Tomae Regis Bosnae
Uxori. Quantum vixit annorum LIIII
Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
DIE XXV Octobris
Monumentum ipsius scriptis positum".
Hrvatski hodočasnici kroz duga stoljeća poslije smrt kraljice Katarine dolazili su na njezin grob i zaustavljali se pred njezinom nadgrobnom pločom. Njezin bolan život i njezina svijest kraljevske odgovornosti, iako gotovo prekriveni velom zaborava, ostavljaju i danas neizbrisive tragove u dušama hodočasnika u Vječni grad. Nadamo se da ste pročitavši ovaj tekst i sami shvatili veličinu ove slavne i nepravedno zaboravljene ili čak prešućivane žene, njenu veliku tragediju, zapravo tragediju sviju nas. Od tad, pa do današnjih dana u našoj domovini nama vladaju i ugnjetavaju nas stranci, bez ikakva prava na takvo što. Neka nam njezina žrtva bude putokaz kako treba živjeti i voljeti svoju zemlju.
Moj kamen | LJ::portal
Vezani članci