Komunističko pranje mozga ili kako smo živjeli u lažnom bratstvu i jedinstvu

1945. godine komunisti su zagospodarili Jugoslavijom, a svi oni koji su mislili drugačije od njih loše su se proveli. Nakon završetka rata uveli su svoja pravila i zakone, a sa svima onima koji su bili na suprotnoj strani žestoko su se obračunali.

Ni dan danas toliko godina nakon 2. svjetskog rata ne zna se točan broj žrtava komunističkog režima. Svi oni koji su imali drugačiji pogled na svijet bili su zločinci, koljači i narodni neprijatelji. Narodu su servirali svoju istinu, a svi oni koji su znali pravu istinu morali su je čuvati kao najveću tajnu negdje duboko u sebi.

Tekovine revolucije, bratstvo jedinstvo i slične gluposti godinama su bile parole koje su generacijama prale mozgove. Da bi uništili nacionalnu svijest zabranili su sve što je imalo bilo kakve veze sa određenom nacijom, a nus podukt svega su i mješani brakovi. Na mješane brakove se poticalo pogotovo u višenacionalnim sredinama, a dobro smišljen plan je bio da se iz njih stvori jedna nova nacija koja bi vremenom brojčano nadjačala postojeće narode. Danas ta nacija ne postoji, kao ni država koju su stvorili komunisti.

Ovih dana imamo priliku čitati priče o tom bratstvu i jedinstvu u Mostaru i o EX državi, te čuđenje u tim pričama kako je sve to preko noći nestalo i zaboraljeno. Sve što je vještačko kratko traje, pa tako i ta priča o bratstvu i jedinstvu koja se na životu održavala režimom i pendrecima.

Život u Mostaru prije rata jeste bio dobar za podobne, i za poslušnike režima. Taj režim nikada nije dozvolio da se spomene Zrinjski, Hrvoje, Hrvatska glazba, niti bilo što drugo što je imalo hrvatski predznak.

Režim nije nikada dozvolio da se priča o Mariboru, Bleiburgu i logorima smrti kao sratištima u kojima  je ubijeno na stotine tisuća Hrvata samo zato što su bili Hrvati. Režim je strogo branio i skrivao zločine nad fratrima koji su likvidirani i bačeni u Neretvu.

U tadašnjem Mostaru bili su omalovažavani svi koji su išli u crku, svi koji su navijali za hrvatske klubove, a seljaci i škutori bile su etikete kojima su ih častili komšije u toj kolijevci bratstva i jedinstva.

Nesretni rat na ovim prostorima potvrdio je koliko su tekovine revolucije bile jedna velika šarena laža. O ratu nećemo, on se nije smio dogoditi, a ne bi se dogodio da smo se vodili onom narodnom: Voli svoje, poštuj tuđe umjesto onime što su nam servirali komunisti za vrijeme svoje vladavine.

Generacije su tako živjele ne znajući za ne tako davnu povijest svoga naroda, jer su im komunisti prali i isprali mozak iskrivljujući povijesne činjenice. Nažalost i danas je slijedbenicima komunizma teško prihvatiti te činjenice, kao i činjenice da je komunizam kao totalitarni režim zauvijek nestao i ostat će upisan u povijeti kao režim koji je ugasio živote stotina tisuća nevinih ljudi, žena i djece.