K´o gljive nakon kiše

Sličan prilog iz pera njemačkog dopisnika tjednika Spiegela, mogli smo pročitati krajem prošle godine, u kojem on konstatira "da se ondje gradi više džamija nego igdje u svijetu", te da novac dolazi iz arapskih zemalja.

Očigledno kod Bošnjaka uz potrošačke hramove "cvjeta" jedino ova grana, a sponzori iz Saudijske Arabije, Irana, Turske i drugih zemalja se natječu tko će više uložiti (samo je "Kralj Fahd" džamija u Sarajevu navodno koštala 10 mil. USD) u vjerske objekte i time pridobiti polugladne BH muslimane za svoje interese, koji gospodarski nisu u stanju ništa ozbiljno staviti na noge.

Svoju nesposobnost, uz ideološko-političku pozadinu, pokušavaju kompenzirati preko ovih građevina, čijim ne samo brojem prkose. Ostatak vremana najradije provode smišljajući druge metode, kako doći do cilja tj. sanjare o 1001 noći, naravno na tuđi račun.

Istine radi treba reći da je veliki broj džamija uništen u zadnjem ratu, kao i kršćanskih crkava i objekata. Mnoge su se obnovile ili čekaju bolja vremena. Nitko ozbiljan nema ništa protiv gradnje bogomolja, bez obzira čijih. Ali svatko racionalan bi se trebao zapitati, jeli već za nekoliko desetaka stanovnika potrebna džamija čiji minaret treba biti što veći, i ako je već moguće staviti ga na neku uzvisinu.

Bosanskohercegovački muslimani su prihvatili igru koju im njihova "braća" serviraju. Duhovno i djelomično materijalno su se okrenuli prema zemljama koje su sve odreda nedemokratske, dikatorske ili brutalne autokratije, i koje svim silama (drugi zajednički nazivnik) sprječavaju djelovanje kršćanskih vjera, čiji je položaj u njima više nego katastrofalan.

Zabrane, progoni, pa i ubojstva, kao nedavno u Turskoj talijanskog biskupa Luigia Padovesea, apostolskog vikara za Anatoliju, nažalost je velika cijena za ispovijedanje vjere u toj i sličnim zemljama. Kakva bi bila reakcija islamskog svijeta, da jedan njihov vjerodostojnik takvog ranga doživi istu sudbinu? Do čega bi sve došlo da im se vjera potpuno zabrani ili čak (na isti način) progoni, o tome bi suvišno razmatrati. Dovoljno je se prisjetiti na odjek javnog mijenja u njihovim zemljama nakon pozitivnog (demokratskog) ishoda referenduma Švicaraca o zabrani gradnje novih minareta.

Gdje je zapravo ta (njihova) tolerantnost islama na koju se često pozivaju? Ima li je uopće, ili je samo mrtvo slovo na papiru? Za sebe sva prava zahtjevati, a drugima što više, pa i sve oduzeti. To je islam kojeg propagiraju!

Uz dolare se iz ovih zemlja u BiH isporučuje i preporučuje ovakav odnos islama prema kršćanima (pritom je naziv "nevjernici" (kuffār), kojim ih pogrdno nazivaju, još relativno blag) što se iz godine u godinu sve više primjećuje. Posebno je to vidiljivo kad su u pitanju vehabije i odnos Islamske zajednice prema ovom pokretu, čiji poklonici bi najradnije već sutra uveli šerijat i marširali s mačem u ruci. Nedavna izjava ("Dosta je lova na vještice, vehabije i selefije!") kontroverznog poglavara IZ reisul-ulema Mustafe ef. Cerića, gdje ove militante stavlja pod zaštitu, sama za sebe govori.

Činjenice pokazuju da još jedan (srećom mali) dio Hrvata, Srba te nešto Bošnjaka još uvijek vjeruje u neku BiH kao multietničku zemlju. Što je stanje jadnije, to se više javljaju za glas. Moglo bi se reći da više jadikuju za nekim bivšim vremenima koje najradije glorificiraju. Nikako da se pomire s činjenicom da su u zabludi, i ne shvaćaju smišljenu igru u kojoj su se Bošnjaci - muslimani okrenuli prema istoku, usput žudno očekujući pristizanje (novih) novčanica u najdražoj im boji, a istovremeno Zapadu serviraju bajke o nekom tobožnjem suživotu i kapitalizirajući do u nedogled ulogu jedine žrtve u posljednjem ratu. Najbolji primjer za to je njihov odnos prema Hrvatima, kojeg žele nametnuti i Srbima.

Rat u Bosni i Hecegovini izmjenio je mnogošta. To što je prividno bilo, više nije. Alojzije Mišić (1859. -1942.), bosanski franjevac i provincijal te mostarsko-duvanjski biskup svojedobno je dobro uočio mnoge stvari, te je izjavio:

"Sva prošlost svjedoči, muhamedanac okreće se prema vremenu. Muhamedanac je Pataren, Turčin, Austrijanac, Srbin, Hrvat. Prema povremenom interesu, koji je njemu mjerodavan.”, te dalje navodi: "Svačiji su. Vjerski zagriženi, antikršćani, – stoga, štediti ih, ali vele se u njih ne pouzdavati."

Vrijeme ide dalje, a oni su ovaj put kotač malo povratili unazad. Sad su ponovno Turci, ali i to može biti samo na određeno vrijeme. Ovakvi kupoprodajni odnosi se ionako odvijau u čvrstoj valuti. Ne samo dobro upakirana lihva, kao što smo vidjeli.

MM/posavski-obzor.info