KAKO DJECA DOŽIVLJAVAJU ŠKOLU 'Helikopter-roditelji' stvaraju previše problema, keramičar i liječnik vrijede jednako

U vremenu kada je teško biti čovjek, a još teže ostati dijete, ljudi svih uzrasta, zvanja i zanimanja svakodnevno se suočavaju s odlukama koje mogu promijeniti ili utjecati na daljnji tijek života i budućnost. Ipak, što se događa s onima koji na sebi nose duplu odgovornost?

Čini se da su djeca i njihovi roditelji bez obzira na svu modernizaciju i sve što ovo pametno doba nosi u većem problemu nego što su ikada bili. Borba s osobnim očekivanjima ili željama drugih, uspoređivanje, ponižavanje, strah od nepoznatog, osjećaj manje vrijednosti, kompleksi, samo su neke od stvari s kojima se nerijetko ove dvije kategorije društva susreću. Usmjeriti i izgraditi jedan novi život po svim moralnim i životnim mjerilima nije nikada bilo lako, ali, što kada na mladima svijet ostaje, a stariji ga namjerno ili nenamjerno, iz neznanja ili osobnih hirova, sruše već kod temelja?

Kome se naši najmlađi mogu obratiti i čine li to uopće kada se ukaže potreba, a s druge strane postoji li razumijevanje za same roditelje, razgovarali smo s psihologinjom Dariom Ćubelom, roditeljima, ali i predstavnicima Udruge roditelja „Naša djeca“, a svi oni slažu se u jednom – potrebno nam je više slušanja i razgovora.

„Možda moj odgovor neće naići na odobravanje, ali usudit ću se reći da je zaključivanje ocjena znatno veći stres roditeljima nego djeci. Već početkom svibnja možete primjetiti djecu koja računaju svoj prosjek, prave planove kako neke predmete ispraviti kako bi imali dovoljno bodova za određeni uspjeh. I nema ništa loše u tomu, svi smo mi to radili. Međutim, danas je opći uspjeh na kraju školske godine postao jedino mjerilo vrijednosti među djecom. Kao da u trenutku zaborave sve one druge vrijednosti koje svako dijete nosi u sebi, a ne procjenjuju se ocjenama. I to je onaj dio koji dugoročno može stvarati velike probleme po pitanju samopouzdanja kod djece i procjenjivanja sebe kao osobe“, rekla je psihologinja Daria Ćubela za Hercegovina.info.

Na pitanje koliko su štetni pritisci roditelja da njihovo dijete mora biti najbolje, Ćubela odgovara jasno:

„Mislim da je odgovor ovdje poprilično jasan. Prije svega, hajde da definiramo „najbolje“. Je li nekad netko ponudio tu definiciju? I što uopće znači rečenica - Moje dijete je najbolje u razredu. Pitam se – u odnosu na koga, u odnosu na što? Ako je najbolje po prosjeku ocjena, je li najbolje u socijalnim vještinama? Ima li dovoljno razvijenu empatiju da pomogne prijatelju do sebe? Ima li razvijene određene sportske vještine, koje će nekome biti presudne za karijeru? O tomu se ovdje radi, hajde da definiramo što je kome najbolje. Pitanje za roditelje – zašto je važniji prosjek djeteta od svih drugih vještina, nabrojanih iznad?“, kazala je Ćubela.

Pojam „helikopter roditelji“

Sama logika nam nalaže da ne možemo svi briljirati u svakom segmentu života. Dijete koje pokazuje izuzetnu umjetničku nadarenost vrlo vjerojatno može imati izazov sa stranim jezikom ili matematikom, i obratno. Ipak, što se događa s prezaštitnički nastrojenim roditeljima?

„Danas takve roditelje nazivaju - helikopter roditelji. To su oni koji sve čine za dijete i ne dozvoljavaju mu da se samoregulira. Ne može se samoregulirati jer ga oni reguliraju. Oni razmišljaju o svemu: je li napisao zadaću, je li obukao jaknu, je li pročitao lektiru, je li išao na slobodne aktivnosti. Stalno razmišljajući preuzimaju odgovornost na sebe, umjesto da ju polako, u skladu s djetetovom dobi i sposobnostima prebacuju na dijete“, objasnila je Ćubela.

Takvo dijete raste oslobođeno od odgovornosti, svi njegovi problemi su zapravo problemi njegovih roditelja, a ne njegovi. Sve obveze su obveze njegovih roditelja koje oni samo prebacuju na njega. Dijete kao da živi u balonu izolirano i zaštićeno od cijelog svijeta.

„Kao odrasla osoba, dijete helikopter roditelja vjerojatno neće moći donositi odluke, jer je to uvijek netko činio umjesto njega. Često neće biti u stanju procijeniti rizike i opasnosti okoline, jer nije razvilo vlastite mehanizme samozaštite. Svijet bi mu se mogao činiti jako opasnim, jer ga je uvijek netko štitio. Zaključak, dugoročno, vrlo štetan pristup u odgoju“, pojasnila je Ćubela.

Jeste li znali što je „burn out“ kod djece?

„Neki općeniti simptomi sagorijevanja, tj. burn out sindroma su – gubitak motivacije, osjećaj neuspjeha, negativna razmišljanja o sebi i situaciji u kojoj se nalazimo, izostajanje iz škole i izbjegavanje odgovornosti, odgađanje izvršavanja obveza, niska tolerancija na frustraciju, razdražljivost, gubitak apetita ili prejedanje, poteškoće sa spavanjem, pojačane emocionalne reakcije. Kako sam već navela, pred djecu se stavljaju velika očekivanja i izazovi. Društvo nam je nametnulo trend u kojem je važno da ulažemo u dijete kroz jednu veliku lepezu aktivnosti za popunjavanje slobodnog vremena. Nažalost, postalo je veoma popularno mišljenje da je jedno kvalitetno vrijeme ono u kojemu dijete ima svoje obveze i aktivnosti“, istaknula je Ćubela.

Međutim, ukoliko dječje aktivnosti zauzimaju veći dio vremena u tjednu, u odnosu na vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima, opet je potrebno upaliti sve alarme.

Koliko djeca u današnjici imaju povjerenja u stručno osoblje koje im je „pri ruci“?

„Nažalost, još uvijek je nedovoljno razvijena svijest, među djecom, o tome da je u redu potražiti pomoć stručnog osoblja unutar škole. Veoma mali broj djece samoinicijativno ide k psihologu ili pedagogu škole. Međutim, ono što moram istaknuti jest da djeca uglavnom sa svojim razrednikom razgovaraju o aktualnim temama i problemima, te onda razrednik, u suradnji s roditeljima usmjerava dijete na stručnu pomoć“, naglasila je Ćubela za Hercegovina.info.

Kad bismo sada prošli kroz sve odjele u školi i postavili djeci pitanje što ih najviše opterećuje u školi, vjerojatno bismo naišli na mnoštvo različitih odgovora.

„Neki generalni problemi koje djeca ističu jesu – preopterećenost količinom gradiva i zastarijeli načini obrade istog. I da, u njihovim očima ovo zaista ima smisla. Oni odrastaju u jednom ubrzanom vremenu gdje su im informacije dostupne na „klik“ i sigurno da imaju izazove u držanju pažnje tijekom školskih sati. S druge strane, ono što ne mogu dobiti na „klik“ jest stvarna osoba, živa riječ i emocija, koju dobivaju tijekom školskog sata“, rekla je Ćubela.

Jeste li znali da je upis u srednju školu ili fakultet jedan od stresnijih događaja u životu i za dijete i za roditelja?

„Što se tiče procesa odabira srednje škole, još jedna jako važna tema. Poprilično veliki teret za uzrast od 15 godina. Kad sam ja, prije 20 godina, završavala osnovnu školu, imala sam priliku kod pedagoga škole raditi test profesionalne orijentacije, koji je jasno pokazivao neke moje jake strane i moguća usmjerenja. Rekla bih da se danas takva vrsta testova minimalno ili nikako ne koriste. Jako puno srednjih škola se odabire po principu – „gdje uspijem“, a ne po principu „gdje želim“. U našem gradu imamo fantastične srednje škole, kako gimnazije, tako i strukovne. Djeci trebamo razvijati drugačiji način razmišljanja o praktičnim znanjima, osvještavati vrijednost svakog zanimanja i ukazivati na mogućnosti razvijanja s istim. Jedan keramičar je jednako vrijedan kao i liječnik, ako svoj posao obavlja kvalitetno i savjesno. To je način razmišljanja koji je potreban, kako nama roditeljima tako i djeci“, naglasila je Ćubela.

Prvo obitelj, pa onda škola

Ono što se posebno ističe jest jezgra odgoja, a to je obitelj. Niti jedan prosvjetni djelatnik ne može napraviti „čudo“ ukoliko nismo postavili dobre temelje u obitelji i ukoliko obitelj ne surađuje.

„Idemo redom – obitelj, pa onda škola. Apsolutno jesam mišljenja da nastavnici i profesori mogu djeci uljepšati živote, usaditi im neke vrijednosti i navike, van njihove obitelji. Naravno, to su veoma važne osobe u dječjem životu. Ono što bih osobno voljela staviti kao prvu lekciju u nastavni plan i program jest – kako razvijati samopouzdanje i vjerovati sebi. To ste mladi ljudi koji trebaju mijenjati planetu. Rođeni su za velike stvari. Ne dozvoljavamo im da nam kažu da možda nisu bili zadovoljni predavanjem, ili s druge strane da su se zaljubili i da nisu mogli pratiti nastavu. Ne učimo ih kako poštivati sebe, kako sanjati i vjerovati svom snu, kako dati ime svom snu i na koji način ga slijediti. Za kraj, treba nam više edukacija za djelatnike na ove teme, kako bi ih uspješno implementirali u nastavni plan i program“, zaključila je Ćubela.

S ovim tvrdnjama se slaže i jedna majka troje djece, od kojih jedno ubrzo treba izabrati srednju školu koju će pohađati narednih godina.

„Najviše mi je stresno zbog škole jer se u našem društvu daje previše na značaju ocjenama, a ne realnom znanju, pa ako nemaš dobar uspjeh u osnovnoj školi, teže je da se upišeš u srednju školu koju dijete želi, pa to sve onda utječe i na daljnji tijek školovanja, a svatko za svoje dijete želi samo najbolje. Ne želim da budu nezadovoljni u budućnosti zbog nekih trenutnih stvari. Što se tiče ostalog, tu se manje stresiram, bitno mi je da ih odgojim da budu dobre osobe, da cijene sebe i poštuju druge, da nauče da se snalaze u životu. Da budem iskrena, imam i ja nekad prevelika očekivanja, ali opet se trudim da to bude u nekim granicama. Želim da uspiju u tome da jednog dana budu ono što su sami izabrali, a ne ono što su morali“, kazala je ova majka za naš portal.

Roditelji i djeca imaju pritisak jedni zbog drugih.

„Djeca, a i roditelji, u većini slučajeva imaju pritisak jedni zbog drugih, a za to je kriv užurban i sve moderniji način života, kao i premalo kvalitetne komunikacije. Osim toga, roditelji postavljaju očekivanja, a djeca ih trebaju ispuniti, pa nije isključeno da dođe do obostranog razočaranja. Primjećujem da roditelji pokušavaju preko djece ostvariti ono što oni nisu mogli, pa samim tim i očekuju mnogo više i zahtjevaju mnogo više, tako da u određenim slučajevima stvaraju i komplekse kod djece. S obzirom na to da sam po struci odgajateljica u vrtiću i da provodim vrijeme sa djecom od najnižih uzrasta, u mnogim slučajevima se može primijetiti da roditelji stvaraju kod djece komplekse. Već od treće godine kod djece se po ponašanju i kroz razgovor može primjetiti da postoji određen kompleks, mada ne toliko izražen, kao što je to kod djece u razdoblju puberteta odnosno tinejdžerskoj dobi“, rekla je ona.

Iz Udruge roditelja „Naša djeca“ oštri su po pitanju stavova, naročito prema obrazovnom sustavu i problemima koje on nosi.

„Nakon devet godina rada Udruge neki generalni dojam je da su roditelji prepustili odgoj i obrazovanje sustavu, što je totalno pogrešno. Uopće nema uporišta u takvom stavu dijela roditelja. Postoji masa problema koje je naša Udruga dijagnosticirala i nudi kroz svoje članstvo mogućnost institucionalne borbe za bolji obrazovni sustav, ali se i oni sami moraju uključiti kroz rad Vijeća roditelja i Školske odbore. Stalna kritika Ministarstva obrazovanja kroz medije, upiti inspektorima pa i samom ministru mogu napraviti pozitivni pritisak da se stvari mijenjaju na bolje. Napomenut ćemo da ministar nikad nije komentirao poražavajuće PISA testove znanja gdje se pokazalo da su naša djeca funkcionalno nepismena. Ne poznajemo niti jedan medij koji je to pitanje postavio ministru. Ministarstvo nikad nije obavilo inspekcijski nadzor rada Vijeća roditelja. Da jesu, vidjeli bi da se škole ne drže zakonskog propisa da se sjednice moraju održavati barem jednom u polugodištu. Čast izuzecima. Na sramotu onima koji fingiraju zapisnike“, kažu ispred ove Udruge za Hercegovina.info.

Prema njihovom mišljenju, s djecom se ne razgovara dovoljno, a ni društvo ni zajednica ne ulažu dovoljno napora da ih se nauči bilo što.

„Djeca su danas podložna raznim utjecajima, velikom većinom lošim. Sama promjena okoline i novog okruženja u zajednici pada teško i odraslim osobama, a ne djeci. Generalno, djeca su u većini slučajeva prepuštena sama sebi. Roditelji (većina) što zbog obveza, načina života i priskrbljivanja osnovnih stvari potrebnih za “normalan” život, jednostavno ne stignu ili ne žele odvojiti vrijeme koje će kvalitetno provesti s djecom“, rekli su predstavnici Udruge.

Dotakli su se i masakra u beogradskoj školi

„Ova školska godina je, s obzirom na tragediju u osnovnoj školi u Beogradu i neke druge oružane zločine koji su uslijedili, obilježena uznemirujućim događajima koji govore o ozbiljnoj narušenosti društvenih vrijednosti, pogrešnom i lošem odgoju djece. Ali posljedice ekranizacije i otuđenja koje je eskaliralo u vrijeme pandemije covida još uvijek nisu statistički izmjerene. Vršnjačko nasilje kojim se školstvo ne bavi na sustavan način tek je uvod u mobing i druge oblike zlostavljanja koje će ti nekažnjeni nasilnici vršiti kada odrastu i dobiju nove društvene uloge“, pojasnili su iz Udruge.

U nastavku govore da je opća društvena politika benigne kaznene politike prema kriminalcima, poglavito maloljetnicima, stvorila dojam da se zločin ne samo isplati, nego i da je nekažnjiv, a u krajnjoj mjeri pomilovanje se može i kupiti.

„Djeca ne odrastaju u smislu povećanja sposobnosti za odgovorno ponašanje jer su i sama odgojena od strane roditelja koji nisu zrele osobe. I to zato jer očekuju da će sve njihove probleme riješiti neka viša instanca bez njihovog zalaganja, suprotstavljanja pa čak i bez otvorenog iskazivanja svog stava. Problematični su društvena isključenost,  nedostatak osjećaja za druge članove zajednice, kao i nedostatak rada za opće dobro“, zaključili su iz ove Udruge.

Inače, Udruga roditelja „Naša djeca“ je nastala iz potrebe da se roditelji ujedine i na ispravan način reagiraju za dobrobit djece.

„Imali smo izazova što globalnih što pojedinačnih, imamo ih i sad i nastojimo svi zajedno uraditi dobro za budućnost naše djece. Skrenuli bismo pozornost na roditelje koji u Udruzi vide “slamku spasa”, za njihove probleme, ali bez njihovog zalaganja u rješavanju istog. Ako sami sebi ne možete i ne želite pomoći, kako onda drugi da to urade za vas!?“, poruka je ove Udruge.