JEL' MAGLA U SARAJEVU ILI MOSTARU Treba staviti ruku na srce i priznati da ova hrvatska politika nije sposobna riješiti nijedno hrvatsko pitanje

Hrvatska politička elita, odnarođena, tajkunska, miljama od vlastitog naroda, kojeg će se zasigurno sjetiti opet ove jeseni, moramo staviti ruku na srce i priznati, nije u stanju riješiti ni nacionalna ni egzistencijalna niti ikakva pitanja svoga naroda. 

Duboko ogrezla u nepotizmu, kriminalu, bogaćenju i bahaćenju na svaki pokušaj promjene ustavno-pravnog položaja vlastita naroda biva pritisnuta i stjerana u kut. S druge strane narod, kako reče ona stogodišnjakinja što su je vodili da glasuje i pitali „za koga bako“, zaokružiti će, kako baka odgovori „za koga nego svoje lopove“. 

Vrzino hrvatsko kolo se raspetljati ne može. S jedne strane politika, koja nečista kakva jeste ne može tjerati mak na konac, s druge strane odlazeći narod, koji svoje pravo mišljenje govori ponajviše tabanima. 

Nije izvjesno da vladajuće hrvatske stranke već 20 godina nemaju nijednoga kriminalca izbaciti iz članstva, nije izvjesno ni da tzv. hrvatske nacionalne novinarske perjanice nemaju ni slova da ga upere prema svojima. Govoriti ćemo često o federalnim medijima koji u svojem „istraživačkom“ programu imaju na tapetu jedino Dragana Čovića i Milorada Dodika. Licemjerniji od njih su samo tzv. hrvatski mediji koji na tapetu imaju jedino Bakira Izetbegovića, protiv Čovića ne smiju, a protiv Dodika neće jer mu je prijatelj. 

I premda misle da su zapravo nositelji nacionalne obrane, koja im se lijepo kroz razne upravne funkcije slijeva i u džepove, zapravo rade u štetu vlastita naroda, koji bi danas imao bolje političke predstavnike, da su mediji radili svoj posao i korigirali ih svojim radom. Čistija politika potom bi se jače mogla boriti i za nacionalni interes. Hrvatska nacionalna pitanja neće se riješiti dok se ne očiste politički redovi, a politički redovi neće se očistiti jer su nacionalna pitanja pod pitanjem. 

Imali smo dosad neviđenu, doduše neujednačenu, ali ipak neviđenu podršku RH, europarlamentaraca i vanjskih aktera u popravljanju svog položaja, no ni na tim krilima nismo letjeli zbog osobnih ciljeva, izjava "čuvajte RS" i ostalih proklizavanja koja su u konačnici nama Hrvatima nanijela štetu, a ne onima koji su proklizavali. 

Sad imamo šta imamo. A šta ono imamo!? Imamo političke predstavnike s višemilijunskim nekretninama u zemlji i inozemstvu, bijesnim limuzinama, rodbinom u elektroprivredama, telekomima, službama, zavodima. Imamo narod u Njemačkoj, neriješena ustavno-pravna pitanja, a sve nam je kriv Željko Komšić. 

Zaboravljamo i da, osim fotelje koju je uzurpirao i opet namjerava Komšić imamo još mnoge u kojima sjedimo, a ne radimo ništa, na županijskoj, federalnoj, državnoj razini. Dijelimo mi Hrvati stotine tisuća maraka poduzećima s jednim zaposlenim, umjesto da ih podamo poduzećima koja imaju stvarno zaposlene osobe i barem nešto rade, namećemo realnom sektoru s federalne razine mi Hrvati uvijek nove namete, na državnoj razini mi Hrvati ne radimo ništa. 

Šećer nam je 2 marke, ulje 6 maraka, dizel ne pada ispod 3 marke, benzin je isto tu negdje. Bez 50 maraka ne smijemo ni krenuti prema vanjskim vratima. Ubijeni smo, zatučeni, utučeni, bojimo se vlastite sjene, ostarili smo na službama za zapošljavanje koje uistinu služe za zapošljavanje, ali članova stranke. Nema nas, nesta nas, i nijedno pitanje nismo riješili ima već 20 godina. Osim privatna, politička elita sebi. 

U međuvremenu zasjeda nam hrvatska nacionalna udruga u kojoj pola stranaka nije u stanju osigurati ni tehničke uvjete da sudjeluje na izborima te im i to osigurava Dragan Čović, kako bi suzbijao pravi hrvatski pluralizam, i razvoj stvarnih stranaka koje bi same mogle ostvariti rezultat.

Ne trude se dovoljno ni da sa zasjedanja pošalju neke nove zaključke, nego mijenjaju redoslijed riječi u starima, i šalju stara/nova priopćenja, koja su vjerujemo i njima naporna. Rezultata nema. Čini se i da u Sarajevu magle nema, gore nam je sve jasno, i sve vidimo i mi se Hrvati slažemo oko osovine Izetbegović-Komšić. Ova naša domaća u Mostaru ipak je najštetnija i mogla bi nas dokrajčiti.