IZ AMERIKE U BiH Mario i Lashai žele djecu odgajati na selu, svjetla Chicaga ne mogu nadmašiti slobodu i prirodu

Da je te 2012. godine mladom 25-godišnjem Banjolučaninu Mariju Trišiću netko mogao reći da će narednih 11 godina provesti u dalekoj Americi, a da će mu studentsko putovanje, koje je trebalo trajati svega četiri mjeseca, promijeniti život u potpunosti, i sam Mario kaže da u tu bajku nikada ne bi povjerovao. Danas, Mario ima 37 godina, suprugu Lashai, dvogodišnju kćerku Milevu Willow i drugo dijete na putu, a ono što posebno izaziva pažnju ljudi jest činjenica da su Mario i Lashai odlučili svoj život i budućnost svoje djece graditi baš u Bosni i Hercegovini i to u jednom seoskom naselju u blizini Banje Luke. Kako je otišao u popularni Chicago, s čime se susretao, a kako je onda zajedno sa svojom životnom suputnicom odlučio zamijeniti svjetla tog veblikog grada sa zelenilom naše zemlje, pročitajte u nastavku teksta Hercergovina.info.

„Prijatelj mi je prenio svoj doživljaj s razmjene studenata u Americi i pomislio sam kako bi bilo sjajno iskoristiti takvu priliku dok sam još student. Nikad nisam ni pomislio da ću ostati u Americi, naročito kada sam se pripremao za odlazak. Istina, planirao sam da idem više puta s ovim programom razmjene, jer smatram i danas da je to sjajna prilika da se upozna neki drugačiji način života, kultura, ljudi i kontinent, ali eto, put me naveo da ostanem. Zapravo, moja prekretnica se dogodila nakon četiri mjeseca u Americi, kada sam sjedeći uz logorsku vatru sa prijateljima, pretežno iz naših krajeva, dobio prijedlog jednog da ostanem. Tada, s mojih 25 godina, to se činilo kao odlična odluka i nisam nikad zažalio što sam to tada odlučio“, započinje svoju priču Trišić za Hercegovina.info.

Nakon te odluke, nekoliko momaka iz Bosne i Hercegovine, svjesni svih rizika, mogućih posljedica, ali i prilika, odlučuju svoj budući život nastaviti graditi daleko od doma i tako i počinje Mariova pustolovina zvana život u Americi.

„Ja nisam imao ni najmanjih problema da se prilagodim tamo. Amerika mi je tako legla, kao da sam rođen tamo. Kad to kažem, mislim i na ljude i na način života, prilike, atmosferu, jezik, sve mi je toliko blisko karakteru. Sjećam se svog prvog dana kada sam tek stigao u Ameriku, bili smo u jednom gradu baš na oceanu i još uvijek pamtim taj osjećaj uzbuđenosti kada nisam mogao zaspati i svoje prve šetnje u rano jutro uz taj nepregledni ocean ispred mene. Zapljusnuo me osjećaj samostalnosti, činilo se kao da imam cijeli svijet na dlanu“, prisjetio se Mario.

Chicago i susret s prvim problemima

Trišić i njegovi prijatelji odlučuju se preseliti u Chicago, to je i bila njihova prva stanica i grad koji će mu kasnije promijeniti život u svakom pogledu. Tijekom života u Americi, susreo se s raznim situacijama, od imigracijske policije, pa sve do nekih trenutaka u kojima se uplašio za život, a svoje iskustvo prenosi nam u cjelosti.

„Amerika nije uvijek tako bajna, ima tu mnogo nekih problema o kojima se ne govori često, ali eto, ja sam to prelazio, kako bismo mi rekli, u hodu. Nakon nekog vremena provedenog tamo, isteka vize i susreta s imigracijskom policijom, moji prijatelji i ja ulazimo u postupak deportacije. Mislili smo da je to kraj i da se službeno vraćamo kući prvim zrakoplovom. Međutim, eto kako se sudbina zna poigrati, naši papiri su nekako zagubljeni. Što se tu dogodilo, nikada nećemo saznati, od tri do šest tjedana nakon pokretanja postupka, po pravilu, dobiva se datum suđenja, ali eto, meni se to tada nije dogodilo. Datum suđenja ja dobivam tek šest godina poslije, šest dugih godina u kojima se izdogađalo toliko toga dovoljnog da se deportacija ne ostvari“, rekao je Trišić za naš portal.

Ljubav u Americi

Tri godine nakon odlaska u Ameriku upoznaje svoju sadašnju suprugu Lashai, koja danas ima 27 godina, a koja se nada da će naredne rođendane slaviti baš u našoj zemlji.

„Poanta Amerike jest rad. Tamo se radi nekoliko poslova, čemu sam i sam morao da se prilagodim, pa sam radio i ujutru i navečer. Dakle, nema tu mnogo prostora za neki privatni život. Odlučio sam da sebi povećam šanse i instalirao sam aplikaciju za upoznavanje. Tko bi rekao, kada sad pogledam unazad, da će mi baš aplikacija donijeti ljubav života. Prvi sastanak Lashai i mene je bio u restoranu po imenu ’Beograd’“, istaknuo je Trišić.

Kako kaže, ono što mu je uvijek interesantno za ispričati jest da se odmah pored ’Beograda’ nalazi i restoran ’Sarajevo’, a kao ironiju koju bismo prepoznali svi mi iz naših krajeva, u ’Beogradu’ su se posluživali najbolji sarajevski ćevapi, a u restoranu ’Sarajevo’ najbolji banjolučki.

„Prvi sastanak je od starta obećavao. Ipak, i pored sjajnog sastanka, mene su mučili mnogi problemi s kojima sam se susretao tamo. Odlučili smo da ne nastavljamo, mislio sam da je tako bolje. Međutim, mi planiramo, a Bog se smije, kako se inače kaže, nakon devet mjeseci tišine putevi su nam se ponovo ukrstili. Tada je bilo i službeno jasno da tu nema više mjesta razmišljanju ili nekom opiranju. Tada počinjemo graditi svoju ljubavnu priču, započinjemo vezu, zajednički život, a nakon nekog vremena ulazimo u brak“, objasnio je Trišić.

Reakcije njihovih roditelja su bile izuzetno pozitivne, kako kaže, prihvaćeni su s obje strane i mišljenja su da je prošlo najbolje moguće. Ovakav spoj na našim prostorima, složit će se, nije previše čest, ali reakcije njihovih najbližih su bile sjajne, što je i najvažnije.

Dolazak prvog djeteta i biranje imena

Vjenčali su se 2016. godine, a prvo dijete, djevojčicu su dobili nekoliko godina poslije, točnije 2021. godine. Odlučili su da nosi dva imena, a ono što je interesantno baš Lashai je inzistirala da dijete nosi jedno ime iz naših krajeva, pa su tako došli do imena Mileva Willow.

„Sjećam se da je rekla da želi da nosi jedno naše ime, sluteći na to da ćemo nastaviti život u Americi, jer nekad u slučaju udaje, promijenit će i prezime i neće ostati nikakva poveznica s mojom stranom. Gledali smo danima naša imena, ali nismo našli ništa da nam se dopada, sve do jednog neobaveznog razgovora kada sam ja spomenuo svoju baku koja se zove Mileva. To ime se Lashai toliko dopalo i odmah je kazala da želi da joj se tako zove kćerka. Pokušao sam joj objasniti da je to staro ime, da se ono više i ne daje djeci, ali ona je inzistirala. Tako smo dobili našu Milevu Willow“, naglasio je Mario.

Lashai i Mario uskoro očekuju i drugo dijete, a također, zajedničkim snagama su odlučili da dječak ponese ime Mihajlo, a trudit će se da djeca govore podjednako oba jezika.

Prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu i rodnu Banju Luku

Ni sam Mario nije dolazio u svoj rodni kraj više od osam godina, pa 2021. godine na radost svojih najbližih dolazi kući. Već sljedeće godine dovodi i Lashai, koja ostaje zadivljena našom zemljom, a naročito prirodom.

„Kada sam joj pokušao približiti gdje dolazi, rekao sam joj da ide u mnogo čišće krajeve, nego na što je navikla. Rekao sam joj da će biti dobrodošla gdje god da kroči, a da će je srčanost ljudi oduševiti te da takvu toplotu ljudi sigurno nikada nije osjetila. Rekao sam joj da će na selu možda upoznati ljude koji će je čudno gledati, objasnio sam joj da se ljudi poput nje kod nas ne sreću baš često, ali zanimljivo, više čudnih pogleda je dobila u gradu nego na selu. Sjećam se njenog uzbuđenja tijekom leta koji je trajao 13 sati i narednih mjesec dana prilagođavanja. Mnogo joj se dopalo, bilo joj je teško što odlazi, uživala je u svakom danu“, kazao je Mario.

Konačna selidba u Bosnu i Hercegovinu

Ove godine Lashai dolazi s kuferima u cilju selidbe u Bosnu i Hercegovinu. Istina, Mario je osjećao da je takva odluka ispravna još po rođenju male Mileve, jer je, kako kaže, bio svjestan da je za njen život i odrastanje mnogo bolje da odrasta u našim krajevima.

„Istog trenutka po njenom rođenju znao sam da ne želim više živjeti u Americi i da je to bolje po moju obitelj. Kada sam bio sam, Amerika se činila dosta jednostavnijom i boljom po mene, ali sada treba da živim i mislim za dobro svih troje, a uskoro i četvoro. Ne želim da odrastaju u Americi, makar do kraja osnovne škole, jer smatram da nije dovoljno sigurno, ni na ulici, ni u školi. Mileva je rođena u Vegasu, djeca tamo su dosta drugačija i nema nekih ni dobrosusjedskih odnosa. Moram reći i ovo što smatram da je jako bitno, kada pogledate samo kvalitetu hrane, nije normalno da šljiva bude veličine jabuke, a krastavac veličine dunje, dakle, kod nas je ipak i zdravije odrastati u svakom smislu“, pojasnio je Trišić za Hercegovina.info.

Kako kaže, u Americi još uvijek postoji razdor između crnaca i bijelaca, a i pored toga, u Chicagu nigdje nisi siguran. I sam sam se susreo s uperenim pištoljem na ulici, a sve u svrhu pljačke, pa i pored uređenog sustava, sigurnost svakako nije na zavidnom nivou.

„U Americi se sve radi online, redovi ljudi ne postoje, a neke stvari koje bi nas svakako začudile jest da se tamo vozački ispit završava za svega pola sata i 30 dolara. Ako želiš raditi, posao ćeš pronaći, ali sigurnosno nije stabilna država. Ja osobno Ameriku doživljavam kao rudnik. U nju treba doći, iskopati zlato i otići, jer zašto bi itko živio u rudniku“, ističe Mario.

Lashai u Bosni i Hercegovini

Nakon dugih razgovora, zajedno su se složili da je bolje da se preseli u njegovu zemlju, štoviše, ona je to prva i pokrenula.

„Objasnio sam joj i da s novcem zarađenim u Americi, možeš sasvim lagodno živjeti kod nas. Konstantno sam je pitao je li sigurna da može to uraditi, jer ipak, velika je promjena, od ljudi, do životnih navika i jezika. Ono što su meni govorili da će mi se dogoditi kada odem u Ameriku, nekakav kulturološki šok, meni se to ništa nije dogodilo, ali zato sam mislio da bi se njoj dogodilo duplo. Ipak, prilagođavanje je trajalo svega nekoliko dana. Sada mogu reći da je sretna“, kazao je Mario.

Njeno iskustvo i susret s domaćom hranom

Lashei nam je rekla da se još uvijek prilagođava, tu je tek nekoliko mjeseci, pa joj je sve novo, ali ono što joj se najviše sviđa jest upravo – sloboda.

„Volim slobodu u kojoj vidim da uživa moje dijete, ovo zelenilo, prirodu i sve što nosi ovaj život izvan velikih gradova. Prilagođavamo se zajedno, upoznajemo nove ljude. Kada je u pitanju hrana, moram izdvojiti da mi se jako dopada okus ajvara, a ono što sam primijetila da druge ljude čudi jest to što mi se ne dopada sarma, izgleda da je to specijalitet koji svi vole ovdje, ali tko zna, možda se nešto i promijeni po pitanju toga. Mnoge stvari smo Mario i ja jeli i u Americi, ali taj osjećaj ’kupovnog’ je bilo nemoguće izbjeći, ovdje sve ima taj pravi izvorni ukus. Osim toga, pohvalit ću vam i rakiju, to piće me doista iznenadilo. Radujem se životu i budućnosti ovdje, svaki dan nosi nešto novo“, pozitivna je Lashai.

Planovi za budućnost

„Naši planovi su da ostanemo u Bosni i Hercegovini, da pokrenemo nešto svoje, a ako se otvore neka vrata za odlazak negdje dalje u Europu, tko zna, možda ne bismo odbili. Za sada neka bude ovako, djeca su na prvom mjestu, a mi se prilagođavamo“, zaključio je ovaj par.