FOTO  ISKUSTVA IZ STARAČKOG DOMA 'Svom sam sinu rekla da idem u dom, on je branio, al' ovdje imam mir'

Život gazi, godine lete i starost brzo dođe. Tradicionalno, većina starijih osoba u Hercegovini jesen života proveda sa obitelji, a manji broj u staračkim domovima. Život i odlazak u takve ustanove kod nas je još tabu tema. Možemo slobodno reći kako takvu odluku ljudi teško donose jer ona se često tumači kao odbacivanje svojih najmilijih koji u tom slučaju predstavljaju teret.

No, je li to baš tako? Odgovor smo potražili u staračkom domu "Kraljica mira" u Bijakovićima.

U susret Međunarodnom danu starijih osoba koji se obilježava 1. listopada, razgovarali smo s osobljem, ali i štićenicima doma.

U lijepom prirodnom okruženju u ovom staračkom domu trenutno se nalazi 16 štićenika. Zbog situacije s koronavirusom posjete su strogo zabranjene i trenutno se život tu odvija pod strogim epidemiološkim mjerama. Nisu dozvoljene čak ni posjete obiteljima, koji često posljednjih dana navrate do kapije i mahnu svojim dragima kako bi im pokazali kako su tu za njih.

No, mi smo ipak uz strogu zaštitu uspjeli dogovoriti razgovor.  

Dočekala nas je ljubazna socijalna radnica Matea Paradžik.

"Morat će te nas malo pričekati dok obavimo našu svakodnevnu molitvu koja uobičajena prije samog ručka", rekla nam je Matea. 

Za to vrijeme malo smo razgledali dom. Zaista, tu se nalazi sve što je ovim osobama potrebno. Od ordinacije u kojoj svakoga dana imaju doktora na raspolaganju, frizerskog salona, sobe za razgovor, predvorja, blagovaonice i vrta. Često znaju i svojim rukama izrađivati ukrase kako bi im vrijeme što brže prolazilo. Iznenadila nas je i pozitivna atmosfera među štićenicima. 

"Starije osobe danas su marginalizirane, njih se gleda kao teret društvu, kao da su odradili svoj dio života i kao da ne mogu više ništa dati. No, te osobe jako puno daju. Zaista uživam raditi ovaj posao", kaže nam Matea.

"Starost jeste teška i bude teških trenutaka, no, njima zaista ne treba puno. Uđeš im s osmjehom u sobu, zagrliš ih i njima to popravi dan. Koliko oni zauzvrat daju nama to se riječima ne može opisati."

Kaže kako imaju svoje dnevne obaveze, ali da im je molitva na prvom mjestu.

"To se ne smije preskočiti. To su većinom naše bake koje su odgajane u Hercegovini na našem kamenu i kršu i znate da im je vjera na prvom mjestu. Imamo i nekoliko štićenica iz Hrvatske, Osijeka i Dubrovnika. Ovdje se zaista osjeća jedna obiteljska atmosfera i mogu reći kako su svi zadovoljni. 

Kaže kako u Hercegovini postoje predrasude prema životu u staračkom domu.

"To se kod nas nikada neće promijeniti. Činjenica je da mi za svijetom zaostajemo u puno toga, pa tako i po pitanju ove teme. No, idemo s jednim primjerom. Imamo ovdje i dementnih osoba. Samo za jednu takvu osobu potrebna je pažnja više nas iz osoblja kojima je to posao, onda zamislite koliko je potrebno obiteljima s takvim osobama uz sve svoje životne poslove, brige i probleme. Ljudi danas rade i više poslova kako bi opstali i jednostavno se ne mogu toliko posvetiti svojim starima. Vi takve osobe ne možete ostaviti same kući. No, naš hercegovački mentalitet kaže, da ako ste doveli svoje roditelje ili bake i djedove u starački dom da ih ne volite. To nije tako."

I sami štićenici kažu da im nedostaje obitelj.

"Oni svi kažu da im je ovdje kao u raju, ali nedostaje dom i to je normalno. Mi stoga dajemo sve od sebe kako bi ovdje što više stvorili tu neku kućnu atmosferu, kako bi se svi osjećali još bolje. Postoje i oni koji osjećaju ljutnju što su ih obitelji smjestili u dom. No, s njima se više razgovara. Mi njima moramo objasniti primjerice da su njihova djeca morala trbuhom za kruhom u Njemačku i da im je bolje da su u društvu s nama, nego sami kod kuće. Nakon toga i takvima stvari postaju jasnije i prihvate brzo to što su tu i budu zahvalni što im se može omogućiti ovakav smještaj", ističe Matea te dodaje.

"Mnogi bi ljudi bili sretni da mogu svojim starima priuštiti boravak u domu, ali i sami znate kakva je ekonomska situacija kod nas i da ljudi spajaju kraj s krajem.

Kaže kako obitelji svoje najmilije na šalju u dom da ih se riješe.

"Svakoga je natjerala neka muka. Vjerujte da nitko ne dovodi osobe u dom da ih se riješi i da kući ima zonu komfora. Postoje čak ovdje osobe koje su same poželjele otići u starački dom. Njih su obitelji čak odgovarale od toga, unuci su plakali za njima, no, oni osjete da trebaju ići u dom. Svima je možda malo teško prvih pet-šest dana, ali nakon toga sve ide odlično."

Jedne od onih koje su same željele doći u dom su bake Kata Planinić i Ruža Rašo.

"Ovdje nam je baš lijepo, imamo sve što nam je potrebno. Osoblje je odlično i jako se dobro brinu o nama", kaže nam Kata te dodaje kako obitelj i nije bila baš za to da ide u dom.

"Svom sinu sam rekla da idem u dom, a on je govorio da ne idem. Ovdje sam našla svoj mir i ovdje ću biti do kraja života. Ništa meni nije nedostajalo ni mojoj kući. Djeca su mi sve pružila, svu njegu, ali ne mogu se ni oni toliko brinuti o meni kao ljudi ovdje."

Na to Ruža uz smijeh dodaje.

"Ovdje ćemo biti dok ne preselimo na još ljepše mjesto."

Kaže kako je kući bila sama.

"Moj sin je u Australiji, druga djeca su mi u Makarskoj, a ja sam sama živjela u Ljubuškom. Sve mi je bilo omogućeno, ali sam bila prazna. Moj sin mi je rekao da kada je otišao u Australiju da se nanovo rodio. Tako sam se i ja nanovo rodila kada sam iz Ljubuškog došla ovdje. Ovdje imam društvo, imam sve što mi treba."

Obitelj im naravno nedostaje.

"Ma to je sigurno, ali oni su tu blizu i mogu doći uvijek. Jedino sada je ova korona sve poremetila pa nam ne mogu doći. No, opet ćemo se često viđati."

Kaže Kata kako je i njezinu obitelj malo opterećivalo "selo".

"Ma oko toga se nitko ne treba brinuti. To nije važno što će selo reći. Da nisam željela doći ne bi ni došla. Zaista se nitko ne treba brinuti za mene i žaliti me. Mojoj djeci nitko ne može prigovarati što sam ja u domu."

"Moj sin mi kaže, mama ako si ti sretna u domu, onda sam i ja sretan zbog tebe", dodaje Ruža.

Kata i Ruža su cimerice i nerazdvojne su.

"Ovdje ostajemo do kraja. Jedna drugu ćemo ispratiti na onaj bolji svijet", zaključile su uz smijeh ove simpatične bake.

Jedno je sigurno, odlazak i slanje svojih starih u starački dom ostat će i dalje tema koja će i dalje dijeliti i stvarati rasprave među ljudima u Hercegovini, no, upoznavši Katu i Ružu možemo sa sigurnošću reći kako starački dom nije za odbačene i nevoljene nego upravo suprotno.