INSPIRATIVNA PRIČA Nakon teške dijagnoze, Lejla je uzela stvari u svoje zlatne ruke

Lejla Ibrekić je mlada Banjalučanka, osoba s invaliditetom, s diplomom Poljoprivrednog fakulteta i zlatnim rukama kada je pitanju izrada nakita. Njen današnji izvor prihoda, a to je pravljenje unikatnog nakita je pokazatelj koliko su nekada putevi čudni i kako su nju usmjerili umjesto na ugostiteljstvo, srednju školu koju je završila ili na zvanje s fakulteta da nauči kako da izrađuje nakit koji će odražavati njenu osobnost i identitet.

“Ja sam rođena 1991.godine i do 2015.godine, vodila sam život kao svi moji vršnjaci. U jednom trenutku, cijeli život mi se okrenuo naopako. Sada sam osoba s 80% invaliditeta. Na pregledu sluha, doktor opće prakse zakazuje i umjesto da saniraju postojeću upalu, pogoršavaju mi stanje i prave puno veći problem. Dobivala sam razne dijagnoze, sve dok nisam došla do liječnice koja mi je uspostavila točnu dijagnozu I koja je sada moja liječnica i pratitelj u neprekidnoj borbi”, kaže Lejla za Hercegovine.info

Lejla je krajem 2019.godine potpuno izgubila sluh. Ugrađeni su joj implantati na oba uha. Ali to je nije omelo da završi fakultet i da se trudi da radi i bude koristan član društva. Koliko su joj ljudi pomagali, a koliko odmagali, najbolje znaju ona i njena obitelj.

“Bila sam na trećoj godini kada mi se sve to dogodila, pritom sam imala problem sa strabizmom, gdje mi se još dosta stvari izdogađalo. Neki profesori na fakultetu su imali razumijevanja za moje stanje, neki baš i ne. Kada sam završila fakultet, bila sam u fazi da skoro ništa ne čujem na jedno uho, a na drugo mi je ostalo malo sluha. Pokušala sam odraditi pripravnički staž u Banjoj Luci, međutim, nitko nije htio primiti me. Tek sam u drugom mjestu to uspjela završiti. Pokušavala sam se zaposliti u drugim strukama, pa sam nekada radila teže fizičke poslove, na svoju štetu. Dobivala sam podršku od obitelji i pojedinih ljudi iz okruženja, s posla su imali razumijevanja, ali ne dugo. Njima je trebao neko tko će im odraditi normu, a ja to nisam mogla. Jer moje stanje osim sluha je narušilo i ravnotežu, što mi je zaista još više otežalo u traženju posla.”

Lejla naglašava i pamti tko joj je pružio ruku kada joj je bilo najteže i tko joj je i danas najveći oslonac.

“Kada sam u potpunosti ostala bez sluha, samo moja obitelj i par prijatelja mi nisu okrenuli leđa. Ja sam za svoje aparate morala izdojiti 64.000 KM, a gdje je oporavak, rehabilitacija, terapije. Moji roditelji su nezaposleni i to mi nisu mogli pružiti, plus, ja nisam jedinica, nas smo tri sestre. Da nije bilo armije dobrih ljudi, koji me znaju i znaju za moj slučaj, ja ovu bitku i pobjedu ne bih mogla sama iznijeti. “

Da ne bi bila na teretu obitelji ili društvu, Lejla odlučuje uzeti stvar u svoje ruke i postati sama svoj šef. Radit će koliko može, davat će svoj maksimum, ali preko toga ne može. Zato je odlučia početi praviti nakit.

“Nakit sam počela praviti jer više nisam imala izlaza, a moja najmlađa sestra je oduvijek bila kreativna, te mi je dala ideju za nakit. Govorila je da ako već neko želi da mi pomogne, da to bar bude zbog mog truda I rada. Jer ja želim raditi, možda baš ne mogu kao svi ostali, ali želim biti dio zajednice I društva. Da se od mene ne okreće glava, jer ja nisam ništa drugačija od drugih. Tako da svoj nakit pravim u skladu s mogućnostima da bude moderno i da može pronaći svoj put do kupaca.”

Osobe s invaliditetom biju bitke na više polja. Pored toga što moraju puno više truditi se raditi, da ne bi zaostajali, tako moraju ostati u korak s poznanicima, prijateljima, a to nekada zna biti izuzetno teško.

“U početku, kada se sve počelo događati, društvo nije imalo ni vremena ni živaca za komunikaciju s osobom poput mene, jer bi se svaki kontakt svodio na papir i olovku. Mnogi takozvani prijatelji su se prestali družiti sa mnom baš zbog toga. Osjećala sam se odbačeno, tužno, obeshrabreno. Hvala Bogu pa je moja obitelj i par ljudi kako sam navela bilo sa mnom i uz mene.”

Kada je u pitanju podrška grada, Lejla kaže da se za svoja prava svako mora boriti. Ako nisi spreman da se boriš, kao kap si vode u moru. Zahvalna je Gradskoj upravi Grada Banja Luka, s kojima sve vrijeme ima lijepo iskustvo i suradnju.

Lejla je primjer mlade žene kako ne treba odustati. Sebe je s razlogom nazvala feniksom koji se digao iz pepela i da je javnost tek tada čula za nju.

“Smatram da ima još ljudi koji su u mojoj situaciji, istoj ili sličnoj, te im želim kazati da nisu sami. Ja sam tu, nisi ništa manje vrijedan. Mi smo svi ljudi i ponašajmo se u skladu s ljudskim vrijednostima. Ako ja imam dušu, imaš je i ti”, poručila je Lejla

Borba osoba s invaliditetom je neprekidna i osobna. Podići svijest da su ravnopravni članovi društva bi pomoglo nama da sazrijemo, a još više njima da se osjećaju korisno, da se mogu izdići iznad invaliditeta i da kao Lejla, grade život, doprinose i maksimalno se trude da ne ovise ni od koga. Zato je važno pričati o njima.