Hrvati, čuvajte se fotelje pod dupetom!

Piše: Berislav JURIČ

Nakon što je Lagumdžija tvrdoglavo i tvrdo tvrdio kako ima pravo na sve, ili na većinu toga, udruženi Hrvati, iako ne svi, koji su samo nekoliko mjeseci ranije jedan drugome slali noćnu vojsku kidača plakata, odlučili su biti još tvrdoglaviji. Pola godine nakon izbora konačno smo dobili rezultate. A rezultat, koji kod nas nikada ne može biti plod jednostavnog brojanja listića, je taj da se zemlja raspada.

Banja Luka je odavno odredila svoj put. Republika Srpska čvrsto stoji na nogama, bez obzira na sve nedostatke i na bezbrojna trošenja i zamaranja jedne entitetske televizije tim entitetom.

Put Sarajeva je isto odavno poznat. Unatoč multietničkim pričama i iskrenim ljudima, kojima zbilja nitko ne smeta, a kojih je sve manje, poruka koja se šalje samo pojačava vatru pod topljenje plastičnog željeza zvanog Federacija. Mostar, za kojeg se godinama šuplje tvrdi da je jedan grad, a samo što se Neretva nije digla i napravila zid, dočekivao je sarajevske loptice na forhend, sve dok nije zalupio as.

Bosna i Hercegovina, još uvijek u izbornom procesu, zemlja koja nema svoje nebo i koja ne zna koliko ljudi živi u njoj, odavno se raspala. Sad se počela raspadati Federacija. Vrsna pera pišu kako je riječ o još jednoj dubokoj krizi, a realnost govori kako je riječ o brisanju svih maski pod kojima je zemlja živjela.

Sarajevo je glavni grad Lagumdžije, čovjeka koji zaboravlja da se Jugoslavija raspala jer su svi u njoj željeli biti narodi, čovjeka kojeg bolesno raduje prigovor Hrvata, iako ne svih, da im je stavio nekoga neželjenog na čelo bez obzira što se neželjeni zove Željko.

Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj žive neprebrojani ljudi koji žele samo raditi i rađati sretnu djecu, a koji su ugušeni pod galamama s govornica, zemlja je dubokih šavova koja teško da se mogu zašiti. Može se naći neki vrsni anđeo Europe i vrag Amerike da sklepa neku zakrpu, no zna se kako puše kroz zakrpane hlače i kako je jadno zakrpano jedro.

Plastični osmjeh Bosne i Hercegovine istopio se pod vatrama iz glavnih gradova. Ma koliko netko ne želio priznati da ih ima više. Banja Luka je glavni grad u kojem je preko noći predsjednik postao važniji od premijera. Kad je Dodik bio premijer za predsjednika se nije čulo. Sad se ne čuje premijer.

Sarajevo je glavni grad Lagumdžije, čovjeka koji zaboravlja da se Jugoslavija raspala jer su svi u njoj željeli biti narodi, čovjeka kojeg bolesno raduje prigovor Hrvata, iako ne svih, da im je stavio nekoga neželjenog na čelo bez obzira što se neželjeni zove Željko. Sarajevo je ostalo grad dobrog humora i smijeha, ali je postalo grad potpisa i poruka na koje nije moguće odgovoriti. Samo u Bosni i Hercegovini televizija jednog entiteta, a koja se bavi samo drugim entitetom, može presuditi prije suda i uvrijediti bez kazne i na svaki jauk zbog uvrede odgovoriti uvredom.

I onda je odgovorio Mostar. Postao stolni grad kako je to Čović najavio u izbornoj noći čiji mrak još traje nad Bosnom i Hercegovinom. Zarezan je gorki kolač istine - Bosna i Hercegovina je od početka nakrivo nasađena.

Čoviću je oprošten sav kriminal i želja za vlašću, a Ljubiću lutanje iz ordinacije u političke vode. Hrvati, iako ne svi, su odlučili ignorirati Sarajevo, koje je godinama ignoriralo sitna kukanja i krenuti za liderima, koji su neispovjeđeni i bez pokore.

Hrvati su krenuli na novi put. Opet podijeljeni, ali putuju. S puno više želje nego prošlih putovanja. Valjda će biti mudri da ne zaborave sve što su izgubili na dosadašnjim lutanjima. Mnoge stvari ugasili su neki ljudi koji bi sada palili nova svjetla. Hrvati, ali svi, ne bi smjeli zaboraviti sve grijehe i preko noći udijeliti oprost. Fotelja pod dupetom, preko noći začepi i uši.

bitno.ba