Hrvati u BiH: Život u zemlji Komšića, Sejdić Fincija i ostalih

I sve je počelo u nesretnom Daytonu gdje su se lideri svih zainteresiranih strana uz američki mač nad glavom podijelili BiH na dva dijela i praktički je zbrisali sa lica zemlje. Srbi su dobili Republiku Srpsku i to im je bio ratni trofej. Bošnjaci su dobili Federaciju i u njoj Hrvate koje od osnutka Federacije majoriziraju uz pomoć međunarodne zajednice.

Piše: Petar Zrinski/HERCEGOVINA.info

Hrvati sa svim svojim pravima koja su unijeli u Federaciju danas nemaju prava na svoje legalno izabrane zastupnike, nemaju prava na svoje medije, a kako stvari teku ubrzo neće imati ni prava na zrak koji dišu. Za ta svoja prava moraju zahvaliti međunarodnoj zajednici, bošnjačkim političkim elitama, izdajnicima u svojim redovima, ali i politici koju (ne) provode njihovi političari. Zbog svega toga Hrvati u BiH su danas obezglavljeni. Na javnim servisima koji su u rukama Bošnjaka serviraju im se podvale pomiješane sa blokovima partizanskih filmova i jeftinih istočnih serija. Rezultat obezglavljenosti su apstinencija od izbora i, naravno, iseljavanje sa svoga ognjišta u sigurnost matice Hrvatske.

I ti rezultati su posve shvatljivi i uzmimo razmišljanje jednog običnog Hrvata iz bilo kojeg mjesta u Hercegovini koji ovako misli: Što ja imam izlaziti na izbore kada su moji predstavnici Živko Budimir i Željko Komšić koje su mi nametnuli Bošnjaci? Isto mi se piše izašao ja na izbore ili ne izašao. To je prvi korak ka iseljavanju tog običnog Hrvata u sigurnost Republike Hrvatske gdje će biti građanin trećeg reda, ali će biti Hrvat.

Ova država kakva je danas nema šansu da opstane jer je država paradoksa. Na jučerašnji dan prije dvadeset i tri godine hrvatski HVO je stao u obranu BiH. Da tada nije bilo HVO-a, kada nije bilo muslimanske vojske, BiH bi bila pregažena od strane Srba. Isto tako da Hrvati nisu izašli na referendum o neovisnosti BiH, ona ne bi postojala, niti bi je itko na svijetu priznao. Za to vrijeme muslimanski predstavnici su vagali sa kim će u koalicije. Oni koji su tada zagovarali bošnjaštvo vozali su se sa Karadžićem u kočijama od vrela Bosne do Ilidže, a oni drugi su govorili da rata neće biti i pozivali su svoj narod da izađe na ulice i roštilja.

Oni koji su stali u obranu BiH nemaju danas u njoj skoro nikakva prava. Oni koji su je napali dobili su svoju državu i sva prava u njoj, a oni koji su vagali su izvagali da se jednih boje, i da će zato majorizirati ove druge. Nakon svega Hrvatima u BiH su ostali Sveučilište u Mostaru i Gospa u Međugorju, a sve ostalo ili im je nametnuto ili će im se nametnuti. Nametnut je Komšić, nametnut je Budimir, nametnut je javni tv servis, nametnut je statut Mostara kao jedinog velikog grada gdje žive Hrvati...

Danas svi pričaju o Sejdiću i Finciju i njihovim pravima, a gdje su prava Hrvatima koji ovdje žive? U ovoj državi nikada neće biti prosperiteta sve dok se svaki narod ne okrene sebi i svojim problemima. U ovoj državi neće biti blagostanja sve dok većina pokušava nadglasati manjinu i izabire im političke predstavnike. U ovoj državi neće biti države ukoliko svi njeni narodi ne budu ravnopravni, a danas to svakako nisu jer se majorizira jedan narod u srcu Europe.