HRS: Tužiteljstvo i Sud BiH u službi falsificiranja povijesti
U općini Konjic je, po popisu stanovništva 1991., živjelo 11513 Hrvata i činili su 26,23% ukupnog stanovništva. Na osnovu preliminarnih rezultata popisa iz 2013., a koji se podudaraju sa podacima sa kojima raspolaže Biskupska konferencija, broj Hrvata u Konjicu danas je oko 1500, što čini oko 5% od ukupnog stanovništva i u kontinuiranom je opadanju.
Hrvati su sustavno protjerivani ubijanjem zarobljenika civila, djece i pripadnika HVO-a u Gostovićima, Orlištu, Bušćaku, Vrci, Radešini, Dubravici, Podhumu, Zaslivlju, Orahovici i dr., te u dobro organiziranim akcijama odvođenja civila u logore poput onih koji su bili locirani u dvorani u Konjicu, u kavani Studenac u Pokojištima, u O.Š. Maksima Kujunždića Čelebići, O.Š. Podorašac, O.Š. Spiljani i druge. Najveći zločini su se dogodili u Trusini gdje je ubijeno 23 ljudi, od kojih 16 civila, te u Klisu, gdje su Armija BiH i mudžahedini ubili 86 Hrvata. Samo u Klisu je, po popisu iz 1991., prije rata živjelo, 3962 Hrvata, danas ih nema niti stotinu i uglavnom su starije dobi.
Proces protjerivanja je nastavljen i godinama nakon rata sustavnim onemogućavanjem povratka ubojstvima, poput onoga obitelji Anđelić na Badnjak 2002.g., te pljačkanjem, uništavanjem imovine i vjerskih objekata. Ono malo Hrvata što je ostalo u Konjicu, pored svega ovoga, na svečanim sjednicama OV Konjic redovito slušaju o „obrambeno oslobodilačkim podvizima Armije BiH iz Konjica", na kojima se zapovjednicima Armije BiH, poput Hasana Hakalovića, dodjeljuju općinske povelje.
Postoje nebrojeni dokazi da se o ubijanju civila i djece po selima, o prisilnom uzimanju krvi od strane zarobljenih civila u spomenutim logorima znalo u zapovjedništvu armije BiH i u samome Predsjedništvu tadašnje RBiH. Postoje svjedočenja i zapisi o tome kako se primjerice u logore nije moglo ući bez pismenog odobrenja Harisa Silajdžića, prvog suradnika Alije Izetbegovića i predsjednika Vlade RBiH u ratu. Sve i da se nije znalo, svi oni moraju odgovarati zbog neprovođenja internih istraga i kažnjavanja počinitelja nakon „saznanja" o zločinima.
Ovakvom presudom u slučaju Trusina tužiteljstvo i Sud BiH se stavljaju u službu bošnjačke političke oligarhije koja prešućuje zapovjednu odgovornost za zločine, te ih pripisuje pojedincima. Unatoč broju žrtava, unatoč očiglednim rezultatima etničkog čišćenja, nitko od zapovjednika nikada nije osuđen. Ratni zapovjednici Armije BiH hodaju slobodno i obnašaju dužnosti u vlasti, dok ratni zapovjednici HVO-a, bivaju često osuđeni i prije optužnica. Ne samo to, Hrvatima se i danas sustavno onemogućuje povratak u mjesta koja su bila pod kontrolom Armije BiH, dok je Bošnjacima omogućen povratak na područja pod nekadašnjom kontrolom HVO-a.
Ovim putem pozivamo HNS na zauzimanje jasnog i konkretnog stava po svim ovim pitanjima i slučajevima. Potrebno je pronaći počinitelje i njihove nalogodavce. Hrvati danas imaju legitimne predstavnike u vlasti koji skromno obavljaju protokolarne dužnosti, bez ikakvih konkretnih inicijativa, zaboravljajući one koji su glasovali za njih, dok drugi sustavno falsificiraju povijest i očigledno u tome uspijevaju. Tužiteljstvo i Sud BiH mora biti neovisno i simbol vladanja pravne države, a ne glasnogovornik i izvršitelj političke volje većinskog naroda.
Pozivamo HNS da naloži svojim ministrima i zastupnicima izmjene Zakona o tužiteljstvu u cilju onemogućavanja političkog utjecaja bošnjačke elite na rad tužiteljstva i Suda BiH. Nama nisu potrebna polaganja vijenaca na obljetnicama ovih zločina, potrebni su jasni koraci u cilju obrane časti svake pojedine žrtve. U protivnom njihove žrtve će biti uzalud, a vi, legitimni hrvatski predstavnici, nositi ćete teret povijes.
HRS
Vezani članci