FOTO  Hercegovcu Marku kino je ljubav i posao

Svakom filmofilu, želja je u kino dvorani pogledati sve filmove koji su ikada izašli, jer kino ima posebnu čar. Samo najvjerniji među njima, žele zasnovati radni odnos i kasnije provesti tu radni vijek. Marko Resković je jedan od njih. 

Davne 1980.godine, sa svojih trinaest, Marko se pokušao "ugurati" među velike i postati dio ekipe trebinjskog kina. Odrastanje u naselju u blizini kina i svakodnevno gledanje oduševljenja svih koji su prisustvovali projekcijama, a i sam strastveni ljubitelj sedme umjetnosti, Marko je znao da doživljaj iz kina ne može zamijeniti tadašnji kućni TV. Stalno se vrtio oko kina, da bi sa starijima napravio dogovor - ući će bez karte, ako im nešto odradi u zamjenu. Tako je počeo nositi stolice, lijepiti plakate, pa korak po korak, postati neizostavni član ekipe koja je radila i pripadala kinu.

„Na početku sam radio sve što su tražili od mene. Nisu to bili neki teški poslovi, već, eto, da budem koristan, da ispadne kao da sam zaradio za tu kartu. Bio sam spreman raditi. Tu sam dobio i prvi nadimak “Mali“. Bio sam najmlađi, pa vjerojatno zato. A i među velikima sam stekao neke prijatelje za cijeli život“, sjeća se Marko svojih početaka kao dio ekipe kina u Trebinju.

Kaže da je najponosniji bio kada je dobio ključeve od trebinjskog Doma kulture. Za zaljubljenika u umjetnost, to je ravno ključevima od vrata raja. Nije ih dobio nezasluženo. Poslije škole je odmah hrlio u kino, gdje kaže da jedino nije spavao. Stalno je bio tu, a šefovi i ljudi vični poslu, znali su da ne smiju izgubiti takvog radnika.

Kao kinooperater, počeo je raditi još kao školarac. Prvo je motao traku, da bi tek kada je iskovao zanat, sjeo za stroj. Svi su već znali da je zaposlen tu. Iako je imao tek 15, ljudi su se prema njemu ponašali s poštovanjem, ništa manjim nego za nekog starijeg kolegu. To poštovanje mu je i potvrđeno, kada je 1981.godine, krenuo s kolegama u Knin, kao dio trebinjskog Doma kulture.

„Radio Trebinje i Radio Knin su bili pobratimljeni, a mi smo odavde išli na druženje. Ja sam bio tehnička podrška, rame uz rame s tadašnjim novinarima Radio Trebinja i njegovim direktorom. Moj zadatak je bio da tijekom koncerata koji su se održavali, dežuram i provjeravam osigurače. Ja sam bio klinac za sve njih, ali su svejedno, vodili računa o meni i ponašali se kao da sam njihovo dijete“, sjetan je Marko, sjećajući se prvog putovanja s kolegama.

Poslije završetka srednje škole, nije bilo potrebe za dvojbom. Mjesto u Domu kulture ga je čekalo, a on nije ni razmatrao drugu opciju ili drugi posao. S obzirom na to da su tada pod istim patronatom bili i Radio Trebinje, Glas Trebinja, Biblioteka, Dom kulture, Dom mladih i Sportska dvorana, Marko je postao “momak za sve“. U svim ustanovama je održavao instalacije, ozvučenje, rasvjetu i slično, pa je pored posla kinooperatera, postao i tko je zadužen za svu tehniku. Rad se vrjednovao, a trud i znanje su se prepoznavali.

Zahvaljujući tome, poslije puta u Knin, bio je dio svih putešestvija trebinjske ekipe, koja je održavala red na koncertima i turnejama širom Jugoslavije, gdje god su dobivali zadatak da idu.

Ali se uvijek vraćao kinu. Ipak je dvorana njegova prva ljubav, a kako se danas ispostavlja, a kada je posao u pitanju, i najveća.

Sam kaže da je kino danas izgubilo draž koju je imao. Sve je dostupno, pa zahvaljujući internetu, film se može pogledati i prije kino projekcija. Ali se, svejedno, taj se osjećaj ne može uspoređivati. Samo pravi ljubitelji kino-dvorana, znaju kakva je emocija sjesti u mrak i tišinu dvorane i iščekivati film koji se dugo čekao. Pauza, bez reklama, bez ometanja. Znala se kultura ponašanja u kinu, pa su se ljudi tako i ponašali. Nema priče, dobacivanja, sva pažnja je usmjerena ka ekranu. Zato je red broj 19. imao posebno mjesto u srcima svih mladih. Posljednji red je davao šansu i za zagrljaj ili poljubac ukraden između scena, tiho šaptanje i prve ljubavne koje su baš ovdje počinjale.

Marko im je bio svjedok, a ti svjedoci su uvijek vrijedni pažnje.

„Da, red broj 19. je bio ljubavni red. Znao sam da i profesori, ako bi došli sa svojim djevojkama ili suprugama, najviše vole taj red. Ja im ostavim, a onda oni mene ispoštuju u školi. Znali su da sam zaposlen, pa me nisu puno ni ispitivali.“

Ovakvi ljudi su tihi čuvari tradicije. Koliko god da je tehnika napredovala, vrećicu kokica i iščekivanje nastavka omiljenog filma na velikom platnu, za istinske obožavatelje, ništa ne može zamijeniti. Zahvaljujući Marku, taj trend je i danas u modi.

Kaže da se nada, i kada ga zamijene neki novi klinci, da će ga propuštati da uđe u dvoranu, bez karte, kao počasnog domaćina ove kuće.

Kao što je Đenka davno govorio:“Djeco, evo vam za sladoled, ali da trčite kroz varoš i da vičete da ponovo radi kino. Ponovo radi kino. Ponovo radi kino.“