Hercegovači franjevci: koga su srbo-komunisti terozirali i koji su zločin radili po Hercegovini?

4. studenoga 2004., na sjednici Uprave provincije, ustrojila je zasebno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, s poglavitom nakanom da se dobro prouče životi pobijenih hercegovačkih fratara te o njima prikupe svi dostupni podaci, kako bi se u budućnosti sve prikupljeno moglo predočiti Svetoj Stolici u svrhu pokretanja službenog postupka za proglašenje mučenicima vjere nedužno ubijenih hercegovačkih franjevaca. I prije ustrojstva spomenutog Povjerenstva, hercegovački fratri te rodbina i prijatelji ubijenih fratara, tražili su trideset devet nepoznatih mjesta njihova posljednjeg počivališta.

Unatoč nesmiljenom komunističkom zlosilju, već 15. veljače 1945., fra Gaudencije Ivančić i fra Pavao Dragičević išli su u partizansko zapovjedništvo ("komandu") u Mostar pitati, što se dogodilo s fratrima nasilno odvedenima u nepoznatom smjeru. Nu, odgovor nisu dobili, ali su ga mogli naslutiti kroz dvije zlokobne i zlosretne riječi: - Grob nepoznat! - što nije bila sudbina samo pobijenih hercegovačkih fratara, već i više stotina tisuća nevinih vjernika iz našega napaćenog hrvatskog naroda, koje su partizanski zločinci ubili i strpali u stotine jama od Slovenije do Makedonije. Partizani su, u veljači 1945., pobili sve fratre koji su nosili habit. Tko se nije sklonio - na neizbježnu smrt je osuđen bio.

Ubili su ih samo radi toga što su bili Hrvati, katolici, još k tome i fratri. Komunisti su sračunato, perfidno imali paklenu računicu. Držali su, pobiju li narodne pastire (fratre) - stado će tada lakše rastjerati, zgodnije se obračunati s katolištvom i hrvatstvom u našem narodu. U rečenom smislu partizanska mržnja je bila upravo đavolska, a o razmjerima partizanske mržnje bjelodano govore partizanska zlodjela. Među ubijenim fratrima bili su: ondašnji provincijal, mostarski i širokobriješki gvardijani, vikar širokobriješkog samostana, ravnatelj gimnazije, ravnatelj konvikta, meštri širokobrijeških učenika, potom trinaest profesora, četrnaest župnika, osam župnih vikara, nekoliko teško bolesnih franjevaca ... Koliki je opseg franjevačkog mučeništva u Drugom svjetskom ratu i poraću bio najzornije pokazuje slijedeći podatak: U četiri i pol stoljeća turskog zlosilja ubijena su devedeset četiri franjevca, a od 1942. do 1945. (za samo tri godine!) mučeno je i ubijeno šezdeset šest hercegovačkih fratara. Dvadeseto stoljeće pokazalo se najkrvavijim u progonu kršćanstva.

To se poglavito odnosi na zemlje s komunističkim strahovladama, u kojima je Crkva napose trpjela progone, bjesomučne napadaje i grozomorna mučeništva. Bolesna marksistička ideologija imala je stožerni cilj podložiti pa uništiti katoličku vjeru. Velikosrpska politika prihvatila je zdušno isti cilj i uperila ga navlastito protiv Hrvata i Katoličke crkve u Hrvata. Mutno okružje Drugoga svjetskog rata bilo je četnicima prigoda za ostvaridbu mračnih šovinističkih velikosrpskih Mutno okružje Drugoga svjetskog rata bilo je četnicima prigoda za ostvaridbu mračnih šovinističkih velikosrpskih ciljeva. Ni službeni svršetak Drugoga svjetskog rata, zlotvore nije zaustavio u zločinačkom pothvatu. Dapače, i poslije sloma NDH, nakon 15. svibnja 1945., srbopartizani su pobili još sedamnaest franjevaca. U nekoliko mjeseci 1945. mučili su više od šezdeset franjevaca: njih trideset devet imalo je manje od četrdeset godina, a samo ih dvadeset sedam je bilo iznad četrdeset godina života. Suluda mržnja prema katoličkoj vjeri bila je stožerni motiv četnicima i partizanima za ubijanja hercegovačkih fratara.

Već sam spomenuo da je tijekom trogodišnjeg ratnoga pakla Hercegovačka franjevačka provincija izgubila jednu trećinu redovnika, druga trećina se nalazila u inozemnoj pastvi, a njih sedamdesetak, koji su preživjeli 1945. godinu, osuđeni su od nove "narodne" vlasti na više od četiristo godina surove robije. Oznaka Katoličke crkve u Hercegovini bila je onodobno veliko mučeništvo franjevaca za svete ideale Kristove Crkve. Početkom veljače 1945., partizani su napadali žestoko Široki Brijeg, a u pozadini ratnih djelovanja krile su se mnoge ljudske tragedije. Najveća se dogodila u Širokom Brijegu, koji je širem općinstvu poznat kao znamenito Gospino svetište. Prije zaposjedanja Širokog Brijega od strane srbopartizanske barbarske horde, širokobriješka crkva i samostan, konvikt, gimnazija i sjemenište, bili su hrvatsko vjersko i intelektualno središte u Hercegovini. Upravo je na Širokom Brijegu, počevši od 7. veljače 1945., počinjen neviđeni partizanski zločin nad fratrima. Istoga dana partizani su nemilice, mučki pobili dvanaest nevinih franjevaca, hladnokrvnim hicima u zatiljak. Ubili su sve redom koje su zatekli u habitu: od učenika klerika do najstarijeg fra Marka Barbarića.

Tijela ubijenih franjevaca spalili su u ratnom skloništu, potom ga zatrpali, a prethodno su mrtvim fratrima, poradi partizanske smišljene promidžbe, stavili strojnice u ruke i fotografirali pokojnike, ali zločin se nije mogao sakriti ni opravdati. Krvavi, nesmiljeni, vražji pir partizani su proveli tih zlosretnih dana koljući fratre i u: Kočerinu, Izbičnu, Mostarskom Gradcu, Čitluku, Čerinu, Međugorju i Mostaru. Osim počinjenih bestijalnih zločina, širokobriješko svetište je obeščašćeno i barbarski devastirano: crkva je oštećena, uništene su stare matične knjige, knjižnica s više od sto tisuća knjiga posve je uništena, uništeno je golemo povijesno i kulturno blago, franjevačka imovina je nacionalizirana i oduzeta te naposljetku je zabranjen rad sjemeništu, gimnaziji i konviktu za vanjske (svjetovne) učenike, kako bi se uništilo sve hrvatsko i katoličko u Hercegovini.

Komunisti su 1953. Širokom Brijegu promijenili ime u Lištica, na što je hrvatski katolički puk sa Širokog Brijega spontano sklonio pjesmu brojalicu: "Lištica se samo rijeka zove - Široki je rodno mjesto moje!" Zlosretne 1945. i tijekom poraća partizani su proveli bezprimjerni kulturocid na Širokom Brijegu, ali danas su franjevačka vjerska, kulturna i prosvjetna zdanja posve obnovljena i lijepo uređena, što je svojevrstan pokazatelj kako bezumlja, natražnost i divljaštvo u konačnici ne mogu pobijediti kulturu, vjeru i hrvatski nacionalni ponos u Hercegovini.

U sljedećim redcima navest ću - susljedno po nadnevku smrti - imena svih šezdeset šest nevino ubijenih fratara, mučenika katoličke vjere, uz pripomenu da su prva imena fratara redovnička, a druga - njihova krsna imena: 24. svibnja 1942. ubijen je fra Stjepan (Nikola) Naletilić; 30. listopada 1944. ubijen je fra Križan (Nikola) Galić; 28. siječnja 1945. ubijen je fra Maksimilijan (Ljubo) Juričić; 7. veljače 1945. ubijeni su: fra Marko (Mate) Barbarić - Lesko, fra Tadija (Mirko) Kožul, fra Viktor (Bože) Kosir, fra Stanko (Petar) Kraljević, fra Krsto (Nikola) Kraljević, fra Žarko (Jerko) Leventić, fra Stjepan (Ante) Majić, fra Dobroslav (Bože) Šimović, fra Ivo (Ivan) Slišković, fra Ludovik (Ivan) Radoš, fra Borislav (Ljubo) Pandžić i fra Arkanđeo (Nikola) Nuić. Sutradan, 8. veljače 1945. ubijeni su: fra Leonard - Augustin - Ludvig Zubac, fra Roland (Mato) Zlopaša, fra Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Kornelije (Ante) Sušac, fra Leonardo (Mijo) Rupčić, fra Melhior (Jerko) Prlić, fra Fabijan (Jakov) Paponja, fra Krešimir (Stjepan) Pandžić, fra Bonifacije (Ante) Majić, fra Fabijan (Jozo) Kordić, fra Rudo (Karlo) Jurić, fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra Miljenko (Ivan) Ivanković i fra Zvonko (Pero) Grubišić. Dne 9. veljače 1945. ubijen je fra Jako (Ante) Križić - a 10. veljače 1945. ubijeni su: fra Paško (Ivan) Martinac, fra Julijan (Jure) Kožul, fra Ćiril (Gabrijel) Ivanković i fra Filip (Jure) Gašpar - Galić. Dne 11. veljače 1945. ubijeni su: fra Nevinko (Andrija) Mandić, fra Marko (Nikola) Dragičević i fra Bono (Ivan) Andačić. Sutra, 12. veljače 1945., ubijeni su: fra Martin (Franjo) Sopta i fra Mariofil (Marijan) Sivrić, a dan potom, 13. veljače 1945. ubijeni su: fra Zdenko (Andrija) Zubac i fra Slobodan (Ivan) Lončar. Dne 14. veljače 1945. ubijeni su: fra Grgo (Jozo) Vasilj, fra Brno (Frano) Smoljan, fra Rafo (Ivan) Prusina, fra Leo (Grgo) Petrović, fra Nenad - Vanacije - Josip Pehar, fra Jozo (Ivan) Bencun i fra Kažimir (Franjo) Bebek. Neutvrđenog nadnevka, također u veljači 1945., ubijen je fra Petar (Marijan) Sesar.

Dne 11. svibnja 1945. ubijen je fra Bono (Ivan) Jelavić, a poslije 15. svibnja 1945., izginuli su u grozomornim četveroredima smrti slijedeći hercegovački franjevci: fra Tihomir (Tadija) Zubac, fra Jenko (Stanko) Vasilj, fra Benjamin - Branko - Ivan Šušak, fra Matija (Emil) Stipić, fra Anđelko (Jure) Nuić, fra Lujo (Nikola) Miličević, fra Svetislav (Ante) Markotić, fra Dane (Franjo) Čolak i fra Bruno (Silvo) Adamčik. Dne 21. svibnja 1945. ubijeni su: fra Valentin (Marijan) Zovko i fra Andrija (Božo) Topić - a 27. svibnja 1945. ubijen je fra Radoslav (Andrija) Glavaš. U noći između 4. i 5. lipnja 1945., ubijeni su: fra Metoda (Andrija) Pulić, fra Julijan (Berislav) Petrović i fra Darinko (Božo) Mikulić. Svoj krvavi pir partizani su finalizirali 6. kolovoza 1945. još jednim zločinom, kada su "ubili" fra Antu (Dobroslava) Majića, koji je umro od posljedica mučenja tijekom Križnog puta.

Prosječna starosna dob šezdeset šest ubijenih fratara bila je 41,6 godina. Četvorica ubijenih franjevaca bili su mlađi od dvadeset godina, trinaestorica od trideset, dvadesetorica od četrdeset, devetorica od šezdeset, osmorica od sedamdeset, a trojica ubijenih fratara bili su stariji od sedamdeset godina. Prema zavičajnom podrijetlu, to jest mjestu rođenja, statistika nam kazuje slijedeće: sa Širokoga Brijega potječu devetorica franjevaca, iz Međugorja petorica, iz Drinovaca sedmorica, iz Duvna trojica, iz Roškog Polja dvojica, iz Vitine četvorica, s Hamzića trojica, po dvojica iz Studenaca, Stubica, Kočerina, Klobuka, Grljevića i Grandića te po jedan su rodom iz Posušja, Jablanice, Rakitna, Humca, Čitluka, Čerina, Dužica, Gorice, Grabovnika, Posuškog Graca, Hardomilja, Konjica, Lipna, Ljutog Doca, Mostara, Ružića, Sovića, Zarića, Vašarovića, Veljaka i Posuških Vinjana. Od šezdeset šest ubijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina: pedeset per je bilo svećenika, sedam klerika i četiri brata laika. Dokumetarac za vrime srbo-komunističkog zločina.

Ivan Beslic Gane---dokumetarac.