FOTO/VIDEO  Hercegovac svog psa tražio deset dana u planini

Đorđe Šinik iz Gacka je strastveni ljubitelj pasa i strastveni  planinar. Da voli planinu, govore mnogobrojni osvojeni vrhovi i aktivno članstvo u planinarskom društvu „Volujak“ iz Gacka, a ljubav prema psima najbolje opisuje desetodnevna potraga za Dingom. Bernardincem kojeg  Đorđe ima već sedam godina.

Ne, nema ga. Đorđe i on su najbolji prijatelji pa bi bilo surovo reći da ga posjeduje. Zajedno su sudionici brojnih akcija, pa je i Dingo planinar kao Đole. Đole u šali kaže da Gačani bolje poznaju psa, nego njega.

Naime, ova avantura počinje u subotu 5. prosinca  kada je Đorđe s Dingom i prijateljima krenuo u planinarski dom da prenoće i dan kasnije, u nedjelju, penjati se na Vlasulju, tj.vrh Volujaka. Popeli su se na vrh, ali se zbog velike mećave i niske temperature nisu zadržavali, već su odmah krenuli nazad.  Đorđe kaže da je primijetio da Dingo zaostaje i da ima problem prilikom hoda po ledu.

„Vraćao sam se par puta po njega da ga povedem, da bude uz nas“, započinje priču o agoniji sa sretnim krajem ovaj hrabri i predani mladić i nastavlja:

„Na vrhu se nismo zadržavali, već smo odmah krenuli nazad. Poslije nekih 200 metara, Dingo stane, vidim da ne smije dalje. Htio sam da se vratim po njega, ali na nagovor prijatelja zbog mećave i guste magle, odustanem. Ipak poslije nekih 800-1000 metara, kada sam vidio da Dinga nema, vratim se po njega. Nisam se obazirao na nevrijeme. Ali ga nisam našao.“

Đole se poslije toga vraća u planinarski dom i jedva čeka svitanje da se vrati u planinu da ga traži. U ponedjeljak ujutro, 7.prosinca, u zoru, Đorđe je s još jednim prijateljem krenuo da traži Dinga. Izašli su na vrh, ali opet zbog  lošeg vremena i guste magle nisu uspjeli. Dozivali su ga, ali ništa. Dingo kao da je u zemlju propao. Pas koji je uvijek reagirao na Đoletov glas, sada se nije odazivao. Đoletove kolege su se vratile u Gacko, svatko za svojim obavezama, ali je on ispred sebe imao samo jedan cilj. Pronaći Dinga. I on je zbog nedostatka hrane došao kući, ali je sljedeća dva dana, obilazio je sva okolna mjesta, Čemerno i Tjentište, sva ona mjesta koja su Dingu poznata i gdje se mogao spustiti. Opet bezuspješno. Svejedno, nije gubio nadu.

„U subotu ujutro sam se spremio trčati neku utrku koja je bila u humanitarne svrhe. Istrčao sam prvu etapu, od 11 km, poslije toga se vratim u dom i spremim se da opet krenem u potragu. Tada sam prošao na 100 metara od njega, ali ga opet zbog guste magle nisam vidio. Dingo se nije oglašavao. Vjerojatno zbog straha i traume. U tom momentu, on je već sedam dana lutao Volujakom", sjeća se Đole razdoblja koji sigurno nikada neće zaboraviti.

Sljedećih par dana, opet sa autom obilazi sva mjesta oko Gacka gdje se Dingo mogao spustiti. Opet bez rezultata.

„U utorak, poslijepodne, sjedim kod kuće, vidim na vremenskoj prognozi da neće biti padalina. Spremim se i odem u planinarski dom prenoćiti. U srijedu ujutro, u 6 sati opet krenem prema vrhu. Izlazim gore i vidim tragove. Kako se približavam, tragova ima sve više. Počnem zvati, a Dingo je samo digao glavu. Istrčao sam 500 metara po snijegu. Nisam zaplakao, ali sam bio blizu. I kada sam mu prilazio, plašio se, pa mu je trebalo minut-dva da shvati tko sam. I samo je skočio na mene i počeo da me liže i grli šapama. On je pas koji je uvijek uz mene, prvi put da je toliko vremena bio sam“, završava za Hercegovina.info, ovaj iskreni prijatelj koji čak ni na nagovor ljudi oko sebe nije odustajao.

Kaže da bi ga našao mrtvog ili živog i da bi tražio sve dok ga ne nađe. U tih 10 dana, sve je zapostavio, sva njegova pažnja je bila usmjerena ka Volujaku. Osjećao se krivim jer je dozvolio da posluša nekog drugog iako Dinga zna u dušu. Kaže da samo Dingo zna kako mu je bilo tih 10 dana. Samom i uplašenom. Bez hrane. Vidno je smršao, on nije pas lovac, a po velikom snijegu nije se ni mogao snaći za hranu. Jedino što ga je spasilo bio je snijeg koji je mogao jesti, odnosno unositi dovoljno količine vode, jer psi ne mogu bez vode.

Kao što Đole kaže: „Led ga je zarobio, led ga je i spasio.“

Đorđe se ni u jednom momentu nije plašio sam lutati Volujakom. Iako ima jako puno divljih životinja i zvijeri, ovdje je ljubav prema prijatelju bila mnogo veća od bilo kakvog straha.

Ako ste gledali film o Hačiku, slobodno bismo njihove ljubavi mogli poistovjetiti. Ako bi mogao progovoriti, Dingove riječi bile bi samo o Đorđu. Da zna da ga traži i da nije odustao.

Ovo je jedna jako lijepa priča o najiskrenijem prijateljstvu između čovjeka i psa. Kao Reks ili kao Balto.

Da se malo skrenu misli s Covida-19 i da nas veselo uvedu u predstojeće blagdane.