Herceg-Bosna: Zašto smo je trebali i onda i danas?

Sve susprežući nacionalnu patetiku, reći ću značajno, kako to i inače volim raditi: pristojan i odgovoran stanovnik planete Zemlje, o Hrvatima da i ne govorim, tih dana i mjeseci nije smio niti pomisliti kako ono što se događa od Vukovara do Dubrovnika „nije njegov rat".

Piše: Ivan Šimić, Dnevnik.ba

U Bosni i Hercegovini bilo je, međutim, i previše onih koji su smatrali kako ih se to „tamo" uopće ne tiče, koji su oklijevali odabrati stranu. Ne mislim pri tom samo na Aliju Izetbegovića , ili samo na bošnjačke političke elite, koje su, uostalom, tada još uvijek ozbiljno kalkulirale s nekakvim velikim, historijskim kompromisom sa Srbima. Smio bih se kladiti da su, na primjer, Slavo Kukić i Željko Komšić u to vrijeme još tumačili ili bubali one „teze o Feuerbachu", pobožno vjerujući u opstanak komunizma i Jugoslavije.

Treba li danas ikome objašnjavati da su samo krajnji politički naivci mogli misliti kako se rat iz Hrvatske neće preliti i u Bosnu i Hercegovinu, u taj nesretni prostor najkompliciranijih etnoteritorijalnih odnosa, te da ne treba na vrijeme tražiti prikladne „muške" odgovore. U tom smislu, očekivano je da kojekakvi onovremeni kalkulanti sve do današnjih dana nastoje - s neuvjerljivih pozicija navodnoga „prigovora savijesti" - opravdati svoje nečinjenje ili kukavičluk.

Je li nam trebala Herceg-Bosna onda i treba li nam ona danas?

Jedna od smiješnih teza koju godinama plasiraju protivnici svake ideje Herceg-Bosne jest ta da se hrvatsko političko vodstvo trebalo više okrenuti „Vladi" u Sarajevu, a jedna pak od pogrešaka koju su poslije rata znali raditi čak i zagovornici Herceg-Bosne, jest ta da joj odriču jedan od njezinih glavnih smislova, jednako aktualan evo i dvadeset godina od njenoga osnivanja. Osim što bi okretanje „Vladi" u Sarajevu (u stvari, tadašnjem bošnjačko-muslimanskom rukovodstvu) značilo daljnje besplodno natezanje i omogućilo još snažnije strateško razmještanje srpske vojske (srpski i crnogorski JNA rezervisti bi valjda i danas šetali i bančili po Mostaru, da se slijepo vjerovalo u sarajevsku odlučnost), osim dakle toga vojno-obrambenog aspekta, Herceg-Bosna je bila i još ponešto.

Ponovimo zato neporecivo: politički narodi unutar ondašnje države na prvim demokratskim izborima svojim su predstavnicima dali jasan mandat za radikalno preuređenje jugoslavenskoga prostora. Postavljanje zahtjeva za - u najmanju ruku - drugačiju Bosnu i Hercegovinu, a Herceg-Bosna jest i to, ako ne i prvenstveno to, u skladu je s demokratski izraženom voljom onih kojih se to ticalo. Srbima doduše, vjerujem da vam je poznato, nikada i nikakva država Bosna i Hercegovina i nije bila na pameti, ali i Bošnjaci su, što se rado prešućuje, također htjeli promjene, ustavne i političke, prema svome metru. To što su bošnjačke intelektualne i političke elite kasnije shvatile da se neki još prije izbora deklarirani politički ciljevi i vizije neće moći tako lako (ili tako brzo) ostvariti, to nikako ne znači da u odašiljanim porukama nije bilo razloga za zabrinutost, pa i za formiranje Herceg-Bosne. Ono što dvadeset godina kasnije neovisniji analitičari detektiraju kao prikrivenu „bošnjakocentričnost" čak i u SDP-a, e to je nešto što se početkom devedesetih manje-više otvoreno za buduću državu Bosnu i Hercegovinu iz Sarajeva tražilo, za što se naširoko zalagalo i za čim se žudilo.

Utoliko je Herceg-Bosna odigrala i igra presudnu ulogu: jučer je značila obranu od brutalne agresije i umanjivanje njenih posljedica, prije svega po Hrvate, ali i Bošnjake, a danas ona simbolizira odlučnost jednoga naroda, konstitutivnoga naroda, da se izbori za onakva politička prava i ustavni status kakvi mu po samom karakteru ove višenacionalne države moraju pripadati. Famozna „institucionalna ravnopravnost", koja nam se uporno nudi kao nadomjestak za teritorijalni autonomiju kakvu promovira ideja Herceg-Bosne, pokazuje se kao obično „kukavičije jaje", priča za naivne. Neki su to shvatili prije dvadeset godina, neki možda tek danas, a nekima će vjerojatno trebati još koja godina.

Herceg-Bosna, ustvrdit ćemo to ovdje i radi onih koji je vole i onih koji je ne vole, nikako ne smije biti nacionalno ili ideološki isključiva; naprotiv, ona mora biti „otvoreni projekt" za sve one kojima je stalo do istinske jednakosti u ovoj državi, jednako ustavnih kolektiviteta kao i svakoga pojedinca.

Takvu je zamišljamo, i takvu ćemo je praviti.