Haške nelogičnosti: Zbog čega bi HVO u središnjoj Bosni vojno osvajao ono što je dobio Vance-Owenovim planom?
Pokažimo ju na skici označeno crvenom bojom:
Riječ je o čisto vojnom pitanju, gdje HVO ima puno pravo zaštititi svoje komunikacijske pravce prema svojim postrojbama koje se nalaze u srednjoj Bosni, odnosno nema pravo dignuti ruke i prepustiti ih na milost i nemilost napadima koji idu mahom iz Zenice koja je u stvari generator napada Armije BiH na HVO. Zenica je dakle bila najjače muslimansko uporište odakle su kretali gotovo svi napadi na području srednje Bosne, navlastito na područje Lašvanske doline, odnosno područje Novi Travnik-Vitez-Busovača.
Sad na toj istoj skici pogledajte gdje se nalaze Kaćuni:
Dakle, potpuno je jasno da je cilj muslimanske blokade u Kaćunima bio odvajanje Kiseljaka od Busovače, odnosno mrvljenje jednog do tad kompaktnog prostora na manje enklave. Oni koji poznaju umijeće ratovanja znaju da u takvim prigodama uvijek vrijedi ona zakonitost rata - što je enklava manja, postrojbe unutar enklave koje se brane imaju manje manevarskog prostora i time im se teže braniti. Onome tko napada u takvim je situacijama puno lakše osvojiti nekoliko „zdrobljenih" manjih enklava, neko jednu veću, kakva je bila ona od Novog Travnika do Kiseljaka i Kreševa. Uostalom, upravo zbog ovih razloga Muslimani do kraja ovog sukoba nisu odustajali od odsijecanja Busovače od Viteza, bilo na Kaoničkom raskrižju, bilo kod Ahmića, bilo preko Buhinih kuća.
Ustrojbena struktura 3. korpusa
Da bi bolje objasnili što je sve Armija BiH dobila ovim probnim napadom u siječnju 1993. godine valja reći da je ustroj Hadžihasanovićevog 3. korpusa A BiH bio takav da je on bio podijeljen u 4 operativne grupe (OG). To su, OG Bosanska Krajina sa sjedištem u Travniku na čelu koje je bio Mehmed Alagić, koji će kasnije postati zapovjednik 7. korpusa A BiH, zatim je tu OG Bosna sa sjedištem u Zavidovićima na čijem čelu je Refik Lendo, isti onaj koji je poticao sukobe između Hrvata i Muslimana 1992. u Novom Travniku. Zatim su tu za ovu priču dvije najvažnije operativne grupe, a to su OG Lašva sa sjedištem u Kaknju kojoj je na čelu bio Nehru Ganić i OG Zapad sa sjedištem u Bugojnu kojoj je na čelu bio Selmo Cikotić. Sva ova četvorica oficira Armije BiH koji su vodili ove operativne grupe Armije BiH ne mogu se amnestirati zapovjedne odgovornosti zbog ratnih zločina nad Hrvatima, ali se od njih četvorice u Haagu za te zločine sudilo samo Alagiću, koji je umro tijekom suđenja pa je ostao bez pravomoćne presude.
Treba također dodati i to da su ove OG bile privremene prirode, da je broj postrojbi i vojnika u njima varirao prema potrebama i da su se one stalno mijenjale. Tako je primjerice 305. brigada iz Jajca bila na početku pridodana OG Bugojno a kasnije joj je za stožernu točku izabrano selo Bilješevo na komunikaciji Kaonik-Visoko te je potpala pod OG Visoko. Istodobno, Operativna grupa Visoko sa sjedištem u Visokom a koja je prvobitno pripadala 1. korpusu Armije BiH, u travnju 1993. godine preimenovana u operativnu grupu Istok i jedno se vrijeme nalazila u sastavu 3. korpusa. Ova operativna grupa je kasnije pripojena 6. korpusu Armije BiH.
Sad se vratimo korak unatrag na blokadu u Kaćunima za koju smo rekli da je nikla 19. siječnja 1993. Nakon toga, po svjedočenju obavještajnog časnika u OZSB Ivice Zeke na suđenju Blaškiću dana 11. rujna 1998. godine, dijelovi 301., 303., 314., 333. brigade uz potporu dijela 310. brigade A BiH s područja Fojnice, te jedne bojne 7. muslimanske brigade i jedne satnije vojne policije iz 3. korpusa A BiH, nastavljaju napad prema selu Bilalovac. Osvojivši selo proširili su koridor na komunikaciji Travnik-Vitez-Busovača-Kiseljak i uvezali operativne grupe zapad sa snagama OG Istok i OG Lašva.
Za prikaz tog događaja poslužit ćemo se skicom.
Ovaj napad na Bilalovac i spajanje operativnih grupa istok i zapad po svjedočenju Ivice Zeke dogodio se 22-24. siječnja 1993.
Poveznica na transkript svjedočenja Ivice Zeke:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980911it.html
Također, načelnik stožera OZSB u to vrijeme, brigadir Franjo Nakić, u svom svjedočenju u predmetu Kordić-Čerkez dana 13. travnja 2000. godine izjavio je da su te snage koje su zauzele dio prometnice od Kaćuna do Bilalovca nastavile napade na području Nezirovića, Donjeg Polja, Gustog Graba i Oselišta i protjerale s tog područja hrvatsko stanovništvo.
Poveznica na svjedočenje brigadira Nakića:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/trans/en/000413it.htm
Stvarni cilj tog napada, međutim, bio je sam grad Busovača, koja je 25. siječnja 1993. Osvajanjem Busovače A BiH bi osigurala potpuni nadzor nad glavnim komunikacijskim pravcima kroz dolinu Lašve, Kozice i Lepenice.
U pravilu, probni napadi služe tomu da, ako ne naiđu na veći otpor, postanu osloncem za ostvarenje nekog većeg cilja. Okupivši se u trokutu Merdani-Lašva-Dusina snage A BiH krenule su istočnom obalom rijeke Kozice i -prema svjedočenju brigadira Duška Grubešića u predmetu Kordić-Čerkez dana 6. prosinca 2000.- uz prethodnu pripremu teškim i neodmjerenim granatiranjem iz minobacača kalibra 82 i 120 mm izveli probni napad u ranim jutarnjim satima 25. siječnja 1993.
Izvor: svjedočenje brigadira Duška Grubešića u slučaju Kordić-Čerkez:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/trans/en/001206ed.htm
Neposredno prije napada, muslimanski civili iz Busovače napuštaju grad, očito zato jer su znali da će doći do napada.
Mi iz Hrvatske imamo dosta iskustva s takvim ponašanjem, jer su kod nas Srbi činili isto, napustili bi grad jer su znali da slijedi napad, nadajući se kako će se brzo vratiti na tenkovima kao pobjednici. Kad im takvo što ne uspije, oni to svoje napuštanje proglase progonom i deportacijom. Uglavnom, Busovača nije pala kao što uostalom nije pala niti do samog završetka muslimansko-hrvatskog ratnog sukoba.
Smatramo da je ovakva postavka događaja puno razumnija od nalaza koje je donijelo vijeće suca Maya u slučaju Kordić-Čerkez o tome da su postrojbe HVO napale Busovaču 25. siječnja. Već ranije prokazali smo sve rupe u teoriji vijeća suca Maya, pa sad pozivamo njih da nađu rupe u našem viđenju istih događaja. Međutim, ovdje ta priča ne završava
Osumnjičenik za zločin u Dusini svjedočio u Haagu
Zbog neuspjelog napada na Busovaču Armija BiH, točnije 2. bojna, ili kako oni to zovu bataljon, 7. Muslimanske brigade na čelu s Šerifom Patkovićem vrše osvetu nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u selu Dusina dana 26. siječnja, odnosno samo dan nakon neuspjelog napada na Busovaču.
O tom zlodjelu koje se dogodilo gotovo 3 mjeseca prije zločina u Ahmićima zapisnik je na temelju svjedočenja izravnih svjedoka događaja sastavio Živko Totić, zapovjednik brigade HVO-a „Jure Francetić" iz Zenice, a to je isti onaj Živko Totić koji je otet 15. travnja 1993. godine nakon što mu je osiguranje likividirano, a čime su Muslimani zapravo htjeli obezglaviti zeničku brigadu pred glavni napad na područje Lašvanske doline kojeg su izveli sredinom travnja 1993. godine.
To izvješće je u predmetu Kordić-Čerkez zavedeno pod brojem D209/1 i mi smo naravno skinuli taj dokument iz arhive haškog suda kako bi njegov sadržaj i vi mogli vidjeti. Evo tog dokumenta:
http://i.solidfiles.net/dfbc8979d7.jpg
http://i.solidfiles.net/2a1297d057.jpg
Umjesto optužbi za zločin u Dusini, u praksi smo imali situaciju da je taj isti Šerif Patković došao svjedočiti kao svjedok tužiteljstva u procesu protiv Tihomira Blaškića, 10. lipnja 1999. godine.
Poveznica na zapisnik s tog svjedočenja:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/990610it.htm
Na stranici 23 397 Blaškićeva obrana predočava Patkoviću ovaj dokument kojeg je samo dan nakon tog gnusnog zločina sastavio Živko Totić. Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo tom prigodom čita ovo Totićevo izvješće sve do stranice 23400, nakon čega Patkoviću postavlja pitanje o tome je li čuo išta od ovoga od svojih vojnika.
Naime, Patković je tvrdio kako je on bio s druge strane brda i kako ne zna što se tamo događalo. Rekao je da nije čuo ništa van uobičajenog, a zatim se obrušio na dokument. Pita kako je Zvonko Rajić mogao biti u Dusini kad je ona bila opkoljena, te kaže da u dokumentu piše MOS, a da on "nema pojma što je to MOS i da je on zapovjednik 2. bataljuna 7. muslimanske brigade Armije BiH". Onda ga Nobilo opet pita da zar mu u izvješću smetaju samo te dvije sitnice, zar ništa ostalo nije sporno? Nakon toga Patković odgovara prgavo, pa ga sudac upozorava, nakon čega on opet ponavlja iste besmislice i dodaje „kako su se oni samo branili", pa onda opet u krug. Nakon toga odvjetnik Nobilo ga pita je li vidio tijela, pa on govori da nije jer da je bio "s druge strane brda", da bi na kraju ipak priznao da je vidio Zvonka Rajića mrtvog.
Ono što je zanimljivo u svezi s ovim je da je u zadnjoj važećoj haškoj optužnici od 8. listopada 2003. godine protiv komandanta 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i komandanta 7. muslimanske brigade Amira Kubure u pargarafu 39. u svezi s Dusinom stoji ovaj navod: (ab) Lišavanje života Zvonka Rajića, vojnika HVO-a koji se predao, a koje je počinio Šerif Patković, tadašnji komandant 2. bataljona 7. muslimanske brigade nakon napada na Dusinu, općina Zenica.
Izvor:
http://www.icty.org/x/cases/hadzihasanovic_kubura/ind/bcs/hadzihasanovic_030926_indictment_bcs.pdf
Nakon ovoga, nitko više ne može tvrditi da postoji bilo kakvo opravdanje za podizanje optužnice protiv Paška Ljubičića, koji je bio zapovjednik 4. bojne vojne policije HVO-a, a čiji dio pripadnika je počinio zločin u Ahmićima 16. travnja 1993. Jer ako je tužiteljstvo imalo dokaz da je Šerif Patković svojom rukom počinio ubojstvo ratnog zarobljenika, i to na način da mu je kolcem probio srce, onda je protiv njega trebalo podići optužnicu i suditi mu ne samo za to ubojstvo nego za čitav taj zločin u Dusini koji je očito napravila postrojba koju je on vodio u samoj akciji.
Za razliku od njega, Paško Ljubičić koji je zapovjednik istog ranga, dakle zapovjednik bojne, nije vodio tu skupinu od 75 pripadnika vojne policije koja je napala Ahmiće, već ih je vodio svjedok pokajnik AT, odnosno zapovjednik satnije s inicijalima V.Š. Paško Ljubičić ostao je na zapovjednom mjestu u Bungalovu u Nadiocima, i s obzirom na tu činjenicu osim haškog tužiteljstva valjalo bi postaviti i neko pitanje tužiteljstvu BiH, odnosno kad već haško tužiteljstvo nije diglo optužnicu protiv Patkovića, zašto to ne učini tužiteljstvo BiH i hoće li ikad obitelji žrtava iz Dusine dočekati zadovoljštinu da netko odgovara i za taj zločin. Ili će se i dalje taj, i ne samo taj zločin zataškavati kako bi se u prvi plan gurale sulude teorije o tobože kriminalnom karakteru hrvatske politike zbog koje je izbio muslimansko-hrvatski oružani sukob, a koje s pravom istinom (do koje se dolazi dubljim uvidom u činjenice) nemaju baš puno veze.
Umjesto bilo kakvog zaključka, stavit ćemo poveznicu na video u kojem je približno točno prikazana simulacija promjene crte bojišnice od 1992. do 1995. u BiH, s tim da vas molimo da obratite pozornost na vrijeme od početka muslimansko-hrvatskog sukoba dakle od siječnja 1993. pa do negdje 1.12 1993. na području na kojem se odvijao sukob, nakon čega će vam biti sve jasnije.
Dakle, ako je tko bio nezadovoljan Vance-Owenovim planom i krenuo u osvajanje teritorija to su svakako Muslimani a nikako Hrvati, kao što haški sud stalno netočno zaključuje.
Pogledajmo ponovo onu Mapu Vance-Owen plana:
http://i.solidfiles.net/4125a7f833.jpg
Kad usporedite to s mapom onakvom kakva je bila na kraju muslimansko-hrvatskog sukoba, zaključak se nameće sam po sebi:
http://i.solidfiles.net/e3f4d050a3.jpg
Ova karta gore je zemljovid koji su izradili Britanci. Zato oni pišu u Hrvatkoj „Krajina" kao da je riječ o nekakvom subjektu, a i granice ovih preostalih hrvatskih enklava im nisu baš potpuno točne. Zato ćemo mi na našoj već uhodanoj skici sudskog crtača Billa Nelsona plavom bojom označiti enklave u kojima su Hrvati uspjeli opstati:
http://i.solidfiles.net/36e18291ef.jpg
Znači, crvena crta je crta prema srpskim položajima, a plava crta je crta razgraničenja između Hrvata i Muslimana po završetku sukoba. Skroz gore lijevo je enklava Žepče. Tu su još Viteška i Kiseljačka enklava te male enklavice kod Vareša i dolje kod Neretvice u kojima su Hrvati uspjeli opstati. Sve drugo vojno su osvojili Muslimani i to ćemo na ovoj istoj skici osjenčati zelenom bojom:
http://i.solidfiles.net/62480f5789.jpg
Prvi osjećaj koji se budi u nama kad gledamo ove neoborive činjenice, a s obzirom na nalaze suda u gotovo svim predmetima kako su Hrvati bili ti koji su napali, odnosno kako je HVO bio taj koji je napao, je goli cinizam. Jer, ako su Hrvati bili ti koji su u muslimansko-hrvatskom ratu napadali, onda je sasvim logično da su Muslimani bili ti koji su se branili.
Međutim, kad vidimo koliko su Muslimani u tom svom „branjenju" uzeli teritorija, a koliko su Hrvati izgubili istog, kako onda ne biti ciničan i ne postaviti cinično pitanje okamenjenim glavama s haškog suda: Kako bi tek bilo da su Muslimani napadali a Hrvati se branili? Vjerojatno bi tada muslimansko-bošnjačka republika bila do Venecije, a Hrvati bi se tretirali kao da nikad nisu niti postojali?
Kako je Armija BiH, ukoliko se branila, uspjela protjerati 153 000 Hrvata i pobiti 1051 civila
O broju poginulih civila kao i prognanih da i ne govorimo. Hrvati su potpuno istjerani s područja općina Jablanica, Konjic, Fojnica, Kakanj, Zenica, Vareš, Travnik i Bugojno. Prema najkonzervativnijim procjenama protjerano je 153 000 Hrvata, ubijen najmanje 1051 civil i najmanje 644 ratna zarobljenika HVO-a (Izvor za ove brojeve je knjiga novinara Ivice Mlivončića „Zločin s pečatom" koja je kao dokument ušla u sudski spis u predmetu Blaškić).
Kad se sagledaju sve ove činjenice, tvrdnja da su Hrvati napali Muslimane predstavlja uvredu zdravom razumu.
Osim toga, treba reći da ni Armija BiH nije osvajala teren u nekim velikim strateškim bitkama, to su sve bile taktičke bitke po fazama, odnosno po etapama koje se daju lako rekonstruirati samo iz dokumenata koje sadrže sudski spisi u Den Haagu. Zašto onda to tako nije i napravljeno, to je vjerojatno jednako teško odgovoriti kao i na pitanje kako to da niti jedan mudžahedin iz arapskih zemalja nije završio na niti jednoj haškoj optužnici unatoč tolikim svjedočenjima o njihovim teškim zlodjelima među koje spadaju i odrubljene glave u ritualnim ubojstvima.
Uglavnom, čini se da je Haški sud funkcionirao kao da ima zadaću pošto-poto osuditi Hrvate iz BiH po političkom ključu a onda kroz taj scenarij kroz blato provući i cijelu Republiku Hrvatsku i njenu tadašnju politiku.
Na koncu, Armija BiH u rujnu 1993. godine pokreće stratešku ofenzivu, vojnu operaciju pod kodnim imenom Neretva 93. Bio je to jedini napad strateških razmjera u tom ratu, i njega su također pokrenuli Muslimani, dok su se Hrvati grčevito branili. Ta strateška vojna operacija ima puno više veze s onim što se događalo u okviru Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji nego onaj početak za kojeg se kategorično tvrdi da ima veze s Vance-Owen planom. Jer, u svezi s Vance-Owen planom tvrdi se kako su Hrvati dobili više nego što su zaslužili, pa je njihov krimen u tome što su se htjeli vojno obraniti i zaštiti ono što su dobili u pregovorima. Pazite samo koja je to bolesna perverzija!!
Međutim, gdje je tu logika i logično postavljeno pitanje koje su suci trebali postaviti sami sebi: Zašto bi Hrvati osvajali teren koji su ionako dobili u mirovnim pregovorima? Zar nije logičnije da Muslimani, koji su bili nezadovoljni dodijeljenim im teritorijem u Vance-Owen planu nisu krenuli u napad kako bi osvajajući na samom terenu stekli bolju poziciju za pregovaračkim stolom?
Da je ova druga teorija osim svih gore nabrojanih dokaza puno razumnija od one koju forsira haški sud najbolje pokazuje zemljovid podjele iz mirovnog plana Owen-Stoltenberg koja je izašla u kolovozu 1993. godine.
Pogledajte dobro tu mapu i ako vam nije problem, usporedite tu mapu s onom iz plana Vance-Owen:
http://i.solidfiles.net/67c606d7da.jpg
Usporedite li ta dva zemljovida bit će vam jasno da su mirovni supredsjedatelji koji su predstavljali EZ i UN dali puno manje teritorija Hrvatima nego u Vance-Owen planu, odnosno da su Alija Izetbegović i Muslimani dobili tim planom sve ono što su do tog kolovoza 1993. godine vojno osvojili, i ne samo to, nego su dobili i Kiseljak, Vitez, Busovaču, Novi Travnik, Kreševo, Vareš i Žepče koje do tog kolovoza 1993. Alijine snage nisu osvojile već su ostale kao enklave unutar prostora kojeg je zauzela muslimanska Armija BiH.
E tada, upravo u tom trenutku, kad je Alija Izetbegović vidio da međunarodna zajednica priznaje rezultate vojnih osvajanje i etničkog čišćenja, tek tad pokreće sa svojim glavnim štabom stratešku vojnu operaciju Neretva 93 u kojoj su počinjeni neki od najstrašnijih zločina nad Hrvatima u tom ratu poput zločina u Uzdolu ili u Grabovici.
S obzirom na sve te činjenice više je nego očito da je haški sud teško pogriješio kad je donio nalaz da su u tom ratu Hrvati napali Muslimane, i da je taj napad posljedica hrvatske politike, najprije politike predsjednika Tuđmana a zatim preko Mate Bobana i politike Hrvata iz BiH. Iz takvih konstrukcija izvlače se zaključci da su se u tom i takvom napadačkom kontekstu dogodili zločini koji su onda posredno dio te politike koju ti zločini čine zločinačkom politikom.
Međutim, puno logičnije od ove haške djeluje tvrdnje da je u ovom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu jedina napadačka i osvajačka politika bila politika muslimanskog vodstva i da su se kao posljedica te politike dogodili strašni zločini nad Hrvatima, a onda u jednoj atmosferi u kojoj nestaje civilizirano društvo, i u kojoj spirala zla raste vrlo brzo, pa jedno zlo izaziva osvetu, a osveta je također zlo, pa se netko sveti za osvetu, pa nakon toga opet netko osvećuje ovog koji se osvećivao za neko ubojstvo koje se opet dogodilo iz osvete i onda toj spirali zla nema kraja.
Ali kao što znamo, ništa od toga Haški sud nije prihvatio, jer je htio pošto-poto osuditi hrvatsku politiku i Hrvate iz BiH.
(Nastavlja se)
Vezani članci