Gdje je baza Martina Raguža?!

... gotovo sam; Izuzme li se, doista bizarna, potpora inače nepomirljivih Živka Budimira i Zvonka Jurišića, te nekih bivših šefova kabineta komunističkih glavešina i analitičara u međuvremenu atestiranih da procjenjuju neophodnost političke pluralnosti u Hrvata - naročito nakon što je Raguž potkraj prošlog tjedna, poslije dugotrajnog razmišljanja, odlučio i otići iz Hrvatskog narodnog sabora, ali i u njemu ostati?! Misli, dakle, lider Devedesetke da ta njegova, starijem HDZ-u povremeno sestrinska stranka, može samostalno na listopadske izbore, a da se pritom HNS-u stavi na raspolaganje u izbornoj utakmici za državni vrh, Republiku Srpsku i četiri županije sa sjedištem u Bihaću, Tuzli, Zenici i Sarajevu, gdje, da, ne bez zluradosti, prizovem onoga zloglasnog esembe generala, hrvatskog življa nema mnogo.

piše : Josip Vričko i Oslobođenje

Jasno, dovoljno je i površno poznavati Dragana Čovića pa odmah znati kako je fotografija sa prošlotjedne sjednice Predsjedništva HNS-a, čije pročelje rese Raguž, Božo Ljubić i stožernik Dragan - posljednja. (Jasno, tu je i Borjana Krišto, ali doista više onako kao ženski lik nužan, je li, u svakoj, pa i u ovoj drami.) Što su se zajedno slikali, slikali su se. Jer, ma koliko bila velika istina da je politika opasna konkurencija najstarijem zanatu na svijetu, ipak, nije moguće, kao što je to, eto, umislio Ljubićev nasljednik, biti i pošten i ono - drugo! Da sad ne psujem, nismo na sjednici Nikšićeve vlade!

Inzistirajući na održavanju političke konkurencije - prije svega između dva HDZ-a - Raguž je kazao kako, zapravo, iza ovoga, u biti, očekivanoga njegova poteza stoji stranački vrh. Budući ovaj obnašatelj (ili makar pretendent) gotovo svih funkcija u ovoj živopisnoj zemljici Bosni nije ostao upamćen kao osoba sklona soliranju - velikim potezima, naročito - nitko nije ni sumnjao da je svojim putom krenuo na svoju ruku. No, već u danima poslije, pokazalo se kako je, zapravo, izgubio bazu... Što bi kazali u doba dok se onaj gore rečeni mostarski doktor opće prakse i (ne)suđeni Kardelj američkog veleposlanika Moona još nije bio iz komunističkog kabineta uzvisio do olimpijskih visina pluralnosti i europeiziranog političkog dijaloga. Štoviše, čak se nijedan drugi Raguž ne slaže dokraja sa svojim predsjednikom; Naime, predsjednik mostarskog HDZ-a '90 Slaven povjerio je mostarskom dopisniku Oslobođenja kako bi osobno pozdravio samostalni izlazak na izbore kada bi ta odluka bila plod neke strateške, taktičke analize.

Dakako, riječi su to koje naprosto zazivaju da se o njima očituje stranačko vodstvo, koje je, vidjeli smo, optuženo da vuče neracionalne poteze. Ubrzo nakon Raguža II. oglasila se i bliska suradnica (iz stranačkog vodstva) Raguža I. Slavica Josipović, tvrdeći kako se predsjednik nije izdigao iznad osobnih interesa, što je, poručila mu je preko Večernjeg lista, osobito pogodilo središnju Bosnu, tu, nije propustila naglasiti, Martinovu bazu prilikom unutarstranačkih izbora. A riječ je o onom dijelu BiH u kojem su Hrvati bili relativni izborni pobjednici, pa su, zbog sukoba dva HDZ-a, te kolaboracije (budućih) platformaša sa bošnjačkim strankama, izbore izgubili - poslije izbora. Čega su se, prizivajući hrvatske dužnosnike "u pamet", potkraj ožujka u Mostaru prisjetili i biskupi, izražavajući nadu kako su "nešto naučili iz vlastitih grešaka, vlastite razbijenosti, odnosno nesloge".

Josipovićeva usto najavljuje da će ona i njezini istomišljenici tek razmisliti kako izaći iz ove situacije u koju ih je gurnuo stranački čelnik. A spremni su, veli, i na to da im predsjednik pokaže izlazna vrata! Tu unutarstranačku inventuru u Devedesetki, odgovor, dakle, na pitanje ima li Martin Raguž (više) bazu, nećemo dugo čekati. Što je, u biti, dobro i za ovog stranačkog lidera, koji je još od vremena kada je svojim kolebanjem glede pozicije u HNS-u ohrabrio one koji ga već stanovito vrijeme optužuju da se kandidira za nasljednika Željka Komšića; Novog, eto, poštenog - a i probosanskog - Hrvata, čije je atestiranje počelo i na nekim ovdašnjim lokalnim televizijama, koje su - gle čuda! - još početkom ove godine taj hrvatski (ispričavam se Komšiću!) tandem počele afirmirati kao nova, svježa politička lica?! Iako su u politici (i) na raznim stranačkim i državničkim funkcijama otkako nam je, eto, demokracija pokucala na vrata. Od, dakle, stoljeća prošlog!

Istina, Čović tvrdi kako ima garancije bošnjačkih stranaka da niti jedna od njih više neće forsirati projekt Komšić - što bi kazao rodonačelnik istoga Zlatko Lagumdžija, kojeg, inače, od petka vanjski suradnik HNS-a, sve češće (i znakovitije) zove prijateljem... Pritom, stožernik tvrdi da će HNS u listopadu osvojiti 90 posto hrvatskih glasova, pa je možda (čak) pravo pitanje je li iskreno zvao Lagumdžijinog prijatelja pod taj, kako ga je krstio, jedinstveni hrvatski politički krov? Ako mu je naime, računica točna - Devedesetka, ili ono što od nje ostane, više i nije naročito važna. Pa, mu je cilj i bio njezina lidera ostaviti na - čistini. Čega je vjerojatno (bio) svjestan i ovaj borac za političku konkurenciju pa je spreman za nove političke saveze.

No, nekako mi se, ipak, čini kako je Raguž u pogrešno vrijeme odlučio pokazati kako, za razliku od onih koji su poletjeli pod Čovićev krov, ima kičmu. Ali ne samo zato što se odmetnuo nekoliko tjedana nakon operacije kičme, od koje se, Bogu hvala, uspješno oporavio.