Fra Andrija Nikić: Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku udar na temelje BiH
Priopćenje donosimo u cijelosti.
"U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.
Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture Preporod u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: 'Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku'.
Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.
Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.
I. Povijesne činjenice:
Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka - podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A. Nikić, Događajnica, Mostar, 2003.).
Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov...) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.
Današnji su Bošnjaci - za vrijeme turske okupacije sami se nazivali Turcima - postali samobitnim narodom koncem 19. stoljeća, a u 20. stoljeću političkom odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).
U velikosrpskoj četničkoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.- 1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.
U ratnom razdoblju 1991.- 1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti neretvansku dolinu.
Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih područja.
Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.
II. Lingvističke činjenice o "bosanskom" jeziku:
U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti "bosanski" je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.
U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.)
Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).
Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu - Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.
U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.
U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu "naš": za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost "našega" kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše") kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.
Među "našim" književnicima pobrojenim u deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor. Također se svojataju i veliki hrvatski pjesnici, kao što je A. B. Šimić.
Zaključno:
Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u neretvanskoj dolini i na čitavom području BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.
Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio razdvojen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.
Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti, pa tako i turskoj, zajedničko nastojanje odnaroditi i raseliti autohtono stanovništvo. U takvim se okolnostima franjevci ne samo u Bosni, Dalmaciji i Slavoniji nego i na širem području do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje povezuju s narodom: propovijedaju mu Evanđelje i dijele sakramente na hrvatskom jeziku, predvode ga u oslobodilačkim borbama, upućuju u hrvatsku pismenost, promiču znanost i književnost te donose plodove svetosti.
Hrvatski je narod sačuvao identitet, vjeru i kulturu svojih otaca uz goleme žrtve, a danas ih nastavlja izgrađivati i usavršavati u sasvim drugom okružju: u modernoj, demokratskoj i pluralnoj Bosni i Hercegovini, koja mu Ustavom jamči dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu.
Državni službenici, nastavnici i javni djelatnici u uljuđenom svijetu, bez obzira otkuda potjecali, s ponosom rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju, pa se to očekuje i u suvremenoj Bosni".
Vezani članci