FOTO  Fotografkinja iz Trebinja najviše voli fotkati ljude, a za portrete djece dobila je brojne nagrade i priznanja

Umjetnička fotografija u Trebinju i Hercegovini, dobila je novo lice. Marijana Hajrović, "škljocanjem" svog fotoaparata, osvjetljava sebi put i plasira se na spisak najboljih gdje god da se pojave njene fotografije. Kompromis između talenta i rada, opreme i vježbe, realnosti i grafike izdvojilo je Marijanine radove, napravilo ih prepoznatljivim, autentičnim i svojstvenim samo za dušu koja živi umjetnost. Za portal Hercegovina.info, izdvojila je vrijeme i na sebi svojstven način opisala svoje početke, svoj rad i svoje planove.

Kada se pojavilo zanimanje za fotografijom i što Vas je inspiriralo da se posvetite ovoj umjetnosti?

Ljubav prema fotografiji mi se probudila u najranijem djetinjstvu, koju vjerujem da sam naslijedila od svog oca koji je bio pravi majstor u zadržavanju pravih trenutaka kroz objektiv kamere. Još iz najranijih sjećanja pamtim kako nas je kao djecu s ljubavlju i strpljenjem fotografirao, imao je čuveni ruski Zenit, koji je svojevremeno bio skupocjen profesionalni aparat koji mi kao djeca nismo smjeli ni da taknemo. Iz tog vremena danas imamo divne albume obiteljske fotografije. Sjećam se da sam s poštovanjem gledala taj Zenit, žarko sam željela naučiti kako to on škljocka, pipka sve one dugmiće, za koje dugo nisam znala ni čemu služe, a promatrajući njega i njegovu strpljivost i predanost probudilo je u meni radoznalost za istraživanjem i dokumentiranjem trenutaka. Sve što bi moje oko zapazilo ja sam zamišljala kakva bi slika tog trenutka bila, često bi ih čuvala u svom umu pa ih crtala, uvijek sam imala oko za lijepe stvari i detalje koje sam pod svaku cijenu imala potrebu zabilježiti i vremenom sam shvatila da je umjetnost moj put. Već u osnovnoj školi su nastavnici prepoznali moj talent što je kasnije rezultiralo mojim odlaskom na Akademiju likovnih umjetnost.

S obzirom na to da ste završili fakultet likovnih umjetnosti, koliko je to utjecalo da se bavite fotografijom?

U studentskim danima otvorila sam novo poglavlje svog umjetničkog putovanja, fokusirajući se na ozbiljnije istraživanje umjetničke fotografije. Odlučila sam povezati ovu strast sa svojim zanimanjem za grafiku i slikarstvo, stvarajući jedinstvenu sintezu koja je oživjela moju kreativnost na jedan nov način. Na fakultetu sam tek na trećoj godini imala predmet fotografiju i film i tu sam naučila neke osnove fotografije koje sam do tada poprilično i znala. Sve što sada znam naučila sam sama provodeći sate i sate pred kompjuterom, učeći preko interneta. Samostalno sam se upustila u svijet programa za obradu fotografija i video materijala istražujući mogućnosti i tehnike. Taj proces učenja nije bio nimalo lak, bilo je neprospavanih noći, teških dana, ali se sav trud i znoj isplatio. Kroz ovaj proces nisam samo postajala vještija u tehničkim aspektima, već sam sve više razumjela kako tehnika može poslužiti da se prenese dublje značenje ili emocija.

Koji žanr fotografije najviše volite i zašto?

Dok sam bila mlađa voljela sam sve fotkati, valjda je to bio proces istraživanja. Sada, većina mojih fotografija temelji se na ljudima, tražim taj nepredviđeni trenutak u kojem se pojavljuje duša kao istina. Najdragocjeniji trenuci koje sam zabilježila proizlaze iz dubokog promatranja ljudi, volim analizirati pokrete, ponašanje, tragam za autentičnošću osobnosti. Moja strast za portretiranjem ljudi nije fokusirana na odjeću i vanjske atribute, ja to ni ne primjećujem, oni često zasjene pravu suštinu i istinu osobnosti. Ne tražim puki estetski ideal, a opet ne postoji ‘’ružno’’ u mom svijetu, već tragam za pričom koja je urezana u svaki nabor njihove kože, želim ih prikazati onakve kakvi oni zapravo jesu, da prenesem njihovu najdublju emociju. Najveća i nepresušna inspiracija su mi moja djeca, moji sinovi Đurađ i Nikolaj, djeca inače, ali sa svojom najbolje znam. Mogu ih satima promatrati kroz igru, važno je da im dam neki zadatak u kojem će uživati i kroz igru napravim odlične portrete. Oni su najrelevantniji dokaz kako ona najdublja emocija i istina bića može se oslikavati u oku portreta. Te fotografije su mi i omiljene i vjerojatno najbolje, dobivale su priznanja i nagrade, objavljivane u mnogim art magazinima i instagram, facebook i blog community zajednicama širom svijeta.

U posljednje vrijeme jako sam zaljubljena u kazališnu fotografiju. Kazalište nosi jednu specifičnu dinamiku, bogat je izvor emocija i energije i to me fascinira. Iako je izuzetno teško zbog loših svjetlosnih uvjeta, svjetla je vrlo malo, blic se ne smije koristiti, sve se brzo odvija, moraš promatrati i brzo djelovati, dinamično je i nepredvidivo i nikada ne znaš s kakvim materijalom ćeš izaći iz kazališta i upravo to me uzbuđuje. Kad god uđem u taj svijet postanem lovac na emocije, preplavi me sva ta energija koja izbija sa scene, trudim se dočarati pravu dubinu likova, energiju glumca, atmosferu pozornice i mislim da uspijevam u tome. Bavim se dosta i konceptualnom fotografijom, fotomanipulacijom s temama nadrealizma.

Vaše fotografije su poznate po svojoj umjetničkoj estetici. Možete li nam reći nešto više o procesu kreiranja i biranja subjekata kako bi postigli tu jedinstvenu vizualnu priču?

S obzirom na to da sam po struci diplomirani akademski grafičar i s druge strane trudim se spojiti grafiku i fotografiju, tako da sve moje umjetničke koncepte iz oblasti fotografije i grafike prenosim kroz Digitalnu grafiku. Bavim se temama nadrealizma, kroz crtež, slikanje, fotografiju i fotomanipulaciju, taj proces rada zna potrajati satima, danima, pa i nedjeljama, od planiranja, skiciranja, procesa realizacije i na kraju digitalne finalne obrade koja je i najkompleksnija. U ovoj oblasti koristim autoportret kao početnu točku, samoj sebi sam muza, baveći se univerzalnim temama koje nas povezuju kao ljude i istražujući dublje aspekte ljudskog iskustva. Trudim se da moji radovi šalju duboku poruku. Smatram da umjetnik mora biti sposoban da čuje sebe da bi stvorio umjetnost koja je iskrena i duboka. Umjetnost koju stvaram je hod egzistencijalnim hodnicima kroz transcendentalnu svijest izbjegavajući sve ljudske granice. Logika i zdrav razum samo će se miješati. Ljudi su zaboravili maštati. Svesti maštu na mizerabilnu pojavu znači izmaknuti svemu onome što čovjek u dubini sebe samog nalazi kao vrhovnu pravednost i istinu.

Koju opremu koristite i što mislite da je danas bitnije, imati dobar aparat i objektiv ili imati osjećaj?

Prije svakog okidanja važno je prvo podesiti dubinsku oštrinu srca. Da bi bio dobar fotograf moraš naučiti gledati srcem, a slušati očima i to je prva lekcija. Mnogi fotografi misle da ako kupe bolju i skuplju opremu da će praviti bolje fotografije, međutim bolja oprema nažalost neće učiniti ništa za vas ako nemate nešto posebno u srcu što isplivava na površinu kroz rad, oštro maštovito oko, malo talenta uz dosta truda, rada i kreativnosti. Umijeće je naći nešto zanimljivo na najobičnijem mjestu. Nije dovoljno samo promatrati, fotografija je proces zavođenja, to je osjećati, ako ne možete osjetiti ono što promatrate to ne može biti dobra fotografija. Uz sve to naravno dobro je imati dobru opremu, ali nije presudno za dobru fotografiju. Znam dosta fotografa koji i mobilnim telefonom naprave fantastične fotografije koje neki ne znaju ni najskupljom opremom. Srce i um su istinski objektiv kamere. Ja sam možda čist primjer da oprema nije presudna, dugo sam koristila Nikon D7000, Sigma 24-70 2.8 mm, Sigma 50 mm 1.4 mm i toliko ga volim jer sam s njim napravila možda neke svoje najbolje fotografije, uz svoje umijeće iskoristila sam njegov maksimum i beskrajno sam mu zahvalna i ponosna na njega što je sve junački izdržao. Trenutno koristim Nikon D750, Nikkor 24-70 2.8 mm uz dosta neke popratne opreme i planiram da uložim u još optike.

Vaše fotografije su stekle značajnu pažnju i priznanja. Kako se nosite s uspjehom i kako ostajete motivirani da nastavite svoj umjetnički put?

Uspjeh mojih fotografija je samo potvrda da moj rad komunicira s publikom na pravi način i da ono što radim ima smisla. Svaka nagrada, priznanje, kompliment i pozitivna reakcija su kao gorivo za moju kreativnost, motivira me da radim bolje, naučim više, podsjećajući me da se trud i rad isplati i da moja umjetnost ima svoj put ka srcima publike. Moj najveći uspjeh je moja ustrajnost u ovom poslu i želja da svakog dana naučim nešto novo, najveći uspjeh je kad poslije sati i sati rada konačno završiš svoj rad i taj osjećaj zadovoljstva je neprocjenjiv, svi kreativci i umjetnici znaju o čemu pričam, svako priznanje i nagrada poslije je samo potvrda da si uradio dobru stvar.

Vaši planovi za budućnost?

Imam planove koje bih ostavila u tajnosti dok ih ne realiziram uz Božju volju i pomoć. Ja sam netko tko ka svojim ciljevima uvijek ide težim putem i ustrajem koliko god bilo teško i nemoguće i kada dođem do jednog cilja, rode se nova dva i tako u krug. Ono što mogu reći da želim biti ustrajna u onome što najviše volim i da svakodnevno usavršim svoje znanje i mogućnosti. Trenutno aktivno radim dva posla, na televiziji i komercijalnu fotografiju i usporedo spremam master izložbu, da se mogu nekako klonirati već bi odavno bila gotova. S obzirom na to da je fotografija jako ''skup sport'' ne može biti samo kao hobi. Koliko god zvučalo dosadno riječ ''komercijalno'' trudim se maksimalno izraziti svoju kreativnu moć kroz svoj osobni umjetnički stav i to je ono što me izdvaja od drugih. Smatram da svaki fotograf mora izgraditi svoj osobni stil po kojem će biti prepoznatljiv jer samo tako će njegova osobna estetika i doživljaj isplivati u pravom sjaju. Klijenti to prepoznaju i cijene, mada je moderno društvo zainteresirano za površne stvari, estetika nažalost u našem ovom modernom vremenu premašuje suštinu i to je ono što me rastužuje. Moj rad i aktivnosti možete pratiti na mom instagram nalogu @photo_dama_bez_sesira, koliko sam u mogućnosti biti aktivna, nisam neki ljubitelj društvenih mreža ali su za promoviranje umjetnosti korisne.

Zaključujući, Marijana Hajrović je više od samog fotografa. Njena strast i predanost umjetnosti fotografije prožimaju svaku njenu sliku, stvarajući duboku povezanost s emocijama, istinom i suštinom njenih subjekata. Kroz svoje radove, ona nas podsjeća na važnost promatranja svijeta srcem, dok istovremeno sjedinjuje tehničku vještinu s umjetničkom vizijom.