Federaciju BiH, majku svih prevara, sklepali su Silajdžić i Granić

Neki su, poput mene, iznova otkrivali znakove njegove državničke veličine, neke je, poput Stipe Mesića, vjerojatno izjedala obična zavist, neki su se, poput recimo Ive Komšića, zacijelo pitali što su to uopće „hrvatski nacionalni interesi“ o kojim Tuđman uvjereno govori, a smio bih se kladiti da je bilo i nešto hrvatskih „smutljivaca“ koji su se čudili kakva je to „detuđmanizacija“ kad se ovakav, uglavnom afirmativan film prikazuju na javnoj televiziji, zar je to ono što od nas očekuju George Soros i Efraim Zuroff.

Tako se, s takvim neodgovornim pristupom Historiji, ne može u Europu, odvojeno su i gotovo istovremeno valjda pomislili Zoran Pusić, Franjo Topić i Petar Jeleč. Pretpostavljam da zadnjih desetak dana samo sjedite i nestrpljivo čekate da i ja nešto o toj temi kažem. Pa, evo. Niste vi meni „svak“.

Film je, čini mi se, uspio dočarati svu povjesnost i svjetskost  drame koja se događala na prostorima nekadašnje Jugoslavije u prvoj polovici devedesetih prošloga stoljeća. Posebno su, u tom smislu, dragocjene izjave i svjedočanstva intervjuiranih stranih diplomata, javno ili tajno uključenih u onodobna geostrateška preslagivanja prostora umiruće države. Njihove današnje izjave sigurno su tim vjerodostojnije što se većina njih više ne bavi aktivnom politikom i nemaju dnevnopolitičkih motiva.

Za razliku od njih, izjave nekih domaćih aktera (Mate Granić, Budiša, Tomac), uz razumljivo nastojanje da se vlastitoj ulozi dade na važnosti, na tragu su „objektivnosti“ kakvu ovakve emisije uvijek žele promovirati. Neki više, neki manje, otprilike u skladu s količinom nacionalne odgovornosti, oni su se trudili iskazati stanovitu dozu kritičnosti prema Tuđmanu, kombinirajući je s priznavanjem zasluga za neke državničke prosudbe i, u tome su se svi složili, za samo stvaranje neovisne države. Neki su otišli i korak dalje pa su se u određenoj mjeri i posipali pepelom, retroaktivno dajući za pravo Tuđmanu za neke njegove poteze koje su u ono vrijeme žestoko kritizirali. Ukupno gledajući, ovaj film je Franju Tuđmana napokon prikazao u pravom svijetlu: hrabar čovjek, veliki državnik, hrvatski domoljub, koji je istina imao i neke mane za koje – prikladno kontekstualizirane i promatrane s vremenske distance - čak i njegovi protivnici imaju sve više razumijevanja. 


Za Tuđmana nema ništa sveto u bosanskim granicama

Sasvim očekivano, Bosna i Hercegovina, njene ratne i poratne kontroverze, bila je također tema ovog zanimljiva dokumentarno-filmskog uratka. Tuđmanov strateški pristup toj državi, znali smo to doduše i bez filma, još od samih početaka slijedio je logiku prema kojoj „nema ništa sveto u bosanskim granicama“, kako je to nedavno formulirao jedan strani promatrač, analitičar, što li je već bio. U tomu Tuđman nikada nije bio usamljen, i to ne samo među Južnim Slavenima štokavskoga narječja, nego i šire, puno šire. Naročito nema ništa svetogrdno niti zabranjeno u traženju optimalna rješenja unutarnje teritorijalno-administrativne organizacije.

Upravo u tom smjeru sam Tuđman je prilično rano revidirao nacionalnu strategiju i, umjesto Banovine, prihvatio ideju trojedine Bosne i Hercegovine s Herceg-Bosnom kao hrvatskom federalnom jedinicom. Upućeno naslućujem da je razmišljao otprilike ovako: OK, ako već – i dokle god - svjetske „silnice“ (Tuđman je volio ovaj izraz) insistiraju na nužnosti poštivanja Badinterovih načela,  onda ćemo podržati etnoteritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine koja će tamošnjim Hrvatima jamčiti istinsku nacionalnu ravnopravnost.

Kako je cijela stvar završila suprotno Tuđmanovoj viziji, kako je stvarana atmosfera u kojoj je Franjo Tuđman bio primoran odustati od nečega u što je tako strasno vjerovao, kakvu su ulogu u tome imali neki njegovi suradnici i oporbeni hrvatski političari, sve su to pitanja – nama ovdje sudbonosna - na koja je film barem djelomično odgovorio.

Hvalio se ustavnopravnom nakazom

Mate Granić, tako, još uvijek rado ističe svoju ulogu arhitekta onog omražena Washingtonskog sporazuma. Hvaliti se ustavno-pravnom nakazom, koja će narednih petnaest godina postati gotovo školski primjer poligona za bošnjačko institucionalno nasilje nad Hrvatima, valjda i može samo hrabri posthumni Tuđmanov oponent, osobni liječnik Milke Planinc i vanjskopolitički savjetnik Ante Đapića, kojega ste jedno vrijeme – najčešće u gluho doba noći - mogli sresti u čestim kontemplativnim šetnjama po mirogojskim arkadama.

Taj sporazum o uspostavi Federacije, tu „majku“ svih kasnijih prijevara, sklepao je, kaže, u tijesnoj suradnji s Harisom Silajdžićem, još jednim osvjedočenim zagovarateljom pune ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hecegovini. Poznavajući Franju skoro iz prve ruke, vjerujem da je kasnije stotinu puta prokleo dan kad je („tom i takvom“, kako je on volio govoriti) Mati Graniću dao „odriješene ruke“ za rješavanje hrvatsko-bošnjačkoga spora.

To trapavo „rješenje“ nije, naravno, ispunilo nijedno od proklamiranih utopijskih načela (prostiranje na 56% teritorija gdje su Bošnjaci i Hrvati imali većinu prema popisu iz 1991., ustavno-teritorijalni model prema kojem će kasnije biti ustrojena cijela država, stvarna ravnopravnost dvaju konstitutivnih naroda i posljedično „raspirivanje“ međunacionalne ljubavi) pa ne čudi što je danas osuđeno na zasluženu propast. 


Mamac kojeg je nemušto zagrizao

Posebno, ta tvorevina nikada nije oživotvorila maglovitu, premda potpisanu obvezu uspostavljanja konfederacije s Republikom Hrvatskom. Upravo je ta „konfederacija“ vjerojatno poslužila kao „mamac“ kojega je Franjo Tuđman nemušto zagrizao, htijući možda u tome vidjeti priliku za „još veću“ Hrvatsku u nekoj idealnoj konačnici. Međutim, nasuprot očekivanjima sarajevskih i zagrebačkih (medijskih i političkih) lijevih jurišnika, uspostava Federacije, kao oblika institucionalne konstitutivnosti, dovela je do daljnje proliferacije bošnjačkoga političkog bezobrazluka i unitarizma, što u kombinaciji s nesmanjenom srpskom bahatošću i danas čini determinante između kojih – kao po kakvu „bespuću povijesne zbiljnosti“ - bauljamo svi mi skupa. Pri tome smo mi Hrvati, pogađate, opet „donji“. Da će to tako biti znala je većina stanovnika stiješnjene Herceg-Bosne, ali su nas vladari svijeta, najprije oni Tuđmana pa onda Tuđman nas, uspjeli „nategnuti“. Privremeno, naravno, ne bojte se.

Dražen Budiša, još jedan koji nije imao širinu ispravno „misliti“ Bosnu i Hercegovinu ali čije sam hrvatstvo (u ime nepotvrđene teorije da postoje razne vrste toga fenomena) rado i vehementno znao braniti od napada uskogrudnih hadezeovaca, bio je prema Tuđmanu prilično blag za jednoga liberala. Višekratno nasamaren od „svojih“, možda je čovjek shvatio, naprimjer, da su mu onu čuvenu izmišljotinu o srušenoj džamiji u (čini mi se) Livnu podmetnuli isti oni koji su ga „izradili“ kao potpredsjednika crveno-žute Vlade prije sedam-osam godina. Slično kao što je prekasno shvatio kuda vode haški procesi hrvatskim generalima za „zapovjednu“ odgovornost, Budiša nije primjerice shvaćao da ne smije nasjesti na logiku prema kojoj pojedinačno nedjelo nekog vojnika HVO-a (neki put možda instruirana od kraljici odana MI6 namještenika) kompromitira legitimne političke zahtjeve Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Osim fantomske konfederacije kao „navlakuše“, poučno bi bilo spomenuti i neke druge opće okolnosti pod kojima se dogodilo Franjino (vjerujem) iznuđeno odustajanje od koncepta troentitetske Bosne i Hercegovine, taj - s našeg hercegbosanskog stajališta - „istočni grijeh“ hrvatske politike? Histerično onovremeno protivljenje Tuđmanovoj „politici prema Bosni“ na kojem su mnogi Hrvati (iz)gradili međunarodne „humanističke“ karijere oslanjalo se u najvećoj mjeri na predrasude, neznanje i zlonamjernost.

Lijevo oblikovanje javnog mjenja

Vješta zamjena teza, brkanje uzroka i posljedica, te omiljene metode lijevih oblikovatelja javnoga mnijenja, doveli su do plošne slike o ratu u Bosni i Hercegovini. Bez želje da redoslijedom navođenja sugeriram njihovu važnost, evo nekih okolnosti u kojima se sve to događalo: ratno ludilo kojemu se nije vidio kraj, razumljivo suosjećanje javnosti za ogromne žrtve koje su Bošnjaci trpjeli u srpskim iživljavanjima, hrvatsko-bošnjački rat za čije izbijanje je olako (i nepravedno) optužena samo hrvatska strana, međusobni zločini za koje bi svatko normalan htio da se nisu dogodili, poticano raspoloženje hrvatske i svjetske javnosti - ako treba i izmišljotinama ili pretjerivanjem kad su u pitanju ratne nepodopštine jednih, a prešućivanjem kad su u pitanju oni drugi – prema kojem su Hrvati jedini počinitelji zločina unutar tog sukoba, možebitne kalkulacije na širem hrvatsko-srpskom planu prema kojima smo mi ovdje žrtvovani radi cjelovitosti Hrvatske u tzv. avnojevskim granicama.

Franji je Tuđmanu uvijek nekako previše bilo stalo do sjedinjenoameričkih stavova. Kad su ti stavovi o ratu u Bosni i Hercegovini jednom bili oblikovani kako smo prethodno opisali, njemu se valjda učinilo da im ne bi trebalo proturiječiti. Prijetnje i mahanje čuvenim američkim „humanitarnim intervencionizmom“, batinom u čiju moralnu čistoću motiva upotrebe „malima od kužine“ ni tada nije bilo dopušteno sumnjati, vjerojatno su Franju nagnale na uzmak. Evo što danas o tom Tuđmanovu uzmaku misli većina Hrvata u ovoj državi: polazeći od činjenice da je Herceg-Bosna bila opravdan politički cilj jednog konstitutivnoga naroda u višenacionalnoj zajednici, da je uzrok rata između Bošnjaka i Hrvata obostrano nastojanje da se nametnu dva različita a podjednako legitimna modela ustroja države, da je sama odgovornost za taj rat u najmanju ruku podjeljena a nepotrebni zločini također obostrani, da su Hrvati od Bošnjaka – imajući u vidu sve što su Hrvatska i Hrvati učinili za Bošnjake u prvoj godini rata, pa i kasnije - s pravom očekivali političke ustupke kao zalog stvarnoga savezništva, Franjo Tuđman nije ni trebao ni smio pristati na ukidanje Herceg-Bosne. Nisu postojali opravdani razlozi za takav uzmak, ni moralni ni vojnički. 


Antihercegbosanska histerija

Nažalost, Tuđman je bio okružen ljudima koji su, svjesno ili nesvjesno, potpali pod antihercegbosansku histeriju, koji su povjerovali iskrivljenom i tendencioznom prikazivanju odnosa i odgovornosti, i dobili smo to što smo dobili. Tuđman se vjerojatno kasnije pokajao što je napravio tako velike ustupke, najprije u Washingtonu, nakon toga i u Daytonu, pa mu, znajući za njegove povijesne zasluge i veličinu, ljudski opraštamo. Nitko uostalom nije savršen.

Od svih tvrdnji u dubokoumnim analizama uzroka hrvatsko-bošnjačkoga rata istinita je jedino ona da toga glupog rata nije trebalo biti. Mi smo, mi Hrvati i Bošnjaci, u ono vrijeme imali puno razloga za iskreno savezništvo. Srbi kao zajednički, reklo bi se prirodni neprijatelji, samo su prvi takav razlog koji mi trenutno pada na pamet. Međutim, uskladiva vizija državnoga uređenja, kao najvažniji preduvjet za ikakvo savezništvo u ratu, nažalost nije bio ispunjen. Danas je, jednako tako, preduvjet za funkcionalnu i prosperitetnu zajedničku državu potpuno jednak status svih triju konstitutivnih naroda, Hrvatima dokazano ostvariv jedino kroz hrvatsku federalnu jedinicu. Budući hrvatski predsjednik, zvao se on (opet) Tuđman, Andrija ili Milan, svojom političkom i diplomatskom potporom treba pomoći da se to napokon ostvari.

ivan šimić