EU broji Lijanovićeve promašaje
Hercegovina.info
Piše: Stojan Nikolić, Poslovniportal.ba
Jerko Ivanković Lijanović običava se u javnosti pojavljivati u majici Boljitka na kojoj „hrvatskim“ jezikom piše „Bez dileme“. Unatoč tom tekstu o njegovom političkom zalaganju može se dvojiti. Kao da je opsjednut zloduhom zatvorenosti. Pročuo se po tomu što je plaću radnicima isplaćivao u bonovima, a bonovi su se mogli koristiti samo u prodavaonici i na crpki Lijanovića.
Još dok je bio ministrom bez lisnice u vladi alijanse zagovarao je potpunu zabranu uvoza pola godine. Uvijek mu je razlogom bila, tobože, zaštita domaće proizvodnje, posebice poljoprivredne. Srećom, nisu ga poslušali, a i kako bi.
Potom je slijedio zakon o zabrani uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Hrvatske i Srbije. Ustavni sud je zabranio njegovu primjenu. Bio je suprotan međunarodnim ugovorima o slobodnoj trgovini koje je potpisala i Bosna i Hercegovina.
Zloduh ne miruje. Zlić zloduha stalno ponavlja: Ljudi ograde!. Zabrane! Svatko neka čuva svoj dolac! Na prijedlog Lijanovića, usvojena je, u federalnom zakonu o trgovini, odredba po kojoj svaka trgovačka radnja u Federaciji na svojim policama mora imati najmanje polovicu domaćih proizvoda. Primjena te odredbe znači u svakoj prodavaonici prehrambenih proizvoda, po sili zakona, mora biti i Lijanovićevih proizvoda. Bili oni izvrsni ili loši, jeftiniji ili skuplji, poželjni ili nepoželjni, po zakonu ih mora biti.
I što je bilo? Na karanje i slikanje s „trgovkinjama“ u Bruxelles je išao Lijanovićev ministar trgovine. Nije mogao dokazati kako jedna polovica police domaćim proizvođačima, a druga svim ostalim iz cijeloga svijeta, znači „ravnopravan položaj trgovaca i potrošača, te fer konkurenciju„ dobio je „po prstima“ i, kao svaki loš učenik, zadaću mijenjati ono što je napisao. Ispravak je u tijeku.
Zabrana nikada dosta. Opet, na poticaj Lijanovića, Federalna vlada usvojila je Prijedlog Zakona o vinu. Lijepo je biti zaštitnikom domaće poljoprivredne proizvodnje. Dobro je imati zakon o vinu i uređeno tržište. U državnom, nacionalnom i regionalnom interesu je zaštita domaćeg samorodnog trsja i vina žilavke i blatine. Ali nije dobro u tako priželjkivan zakon unositi odredbe koje stvaraju nejednakost i obećavati nešto što se federalnim zakonom ne može riješiti.
Primjena predložene odredbe po kojoj se „domaće vino više neće moći proizvoditi od uvoznoga grožđa“ značila bi neizravnu zabranu uvoza svih vinskih sorti grožđa. Opet još jedna zabrana, neznanje i zabluda. Uvoz kontrolira država, a ne Federacija. Kako dokazati podrijetlo grožđa? Samorodno hercegovačko trsje i vino žilavka i blatina, ili bilo koja druga samorodna sorta u Federaciji, ne može se zaštiti federalnim zakonom. Može samo međunarodnom zaštitom zemljopisnoga podrijetla.
Mnogo je pitanja bez odgovora i dvojbi o svrsishodnosti te odredbe. Kako federalnim zakonom zabraniti Makedoncima proizvoditi i prodavati žilavku? Zakon ne vrijedi, čak, ni u Popovu, ni u Trebinju. Kako proizvođačima vina osigurati dovoljno grožđa kada domaća proizvodnja nije dovoljna? Smiju li ga dopremiti iz Popova i Trebinja gdje zakon ne vrijedi i mogu ga uvesti? Kako će se „uspostaviti jedinstveno i uređeno tržište vina u skladu s EU standardima“ kada je zakon samo federalni? Možda će zakon „proizvođačima vina i vinogradarima osigurati povoljno poslovanje na domaćem tržištu“, ali što je s izvozom? Je li federalno tržište, ili bolje reći, Ivankovića dolac, dovoljno veliko da popije svo federalno vino? Kako zakon može osigurati izvrsnije vino? Izvrsnost se postiže umijećem, znanjem i tehnologijom.
O besmislenosti takvih odredbi govori i ova usporedba. Ako bi, vođeni Lijanovićevom logikom domaćim proizvođačima s udjelom uvoznih sirovina zabranili uporabu uvoznih sirovina, kako bi proizvodili? Kako bi stvarali nova radna mjesta?
Red je da i Lijanović ode na razgovor „ugodni“ u Bruxselles gdje će mu kazati kako bi bilo dobro proučiti pravila međunarodne i EU trgovine i naučiti predlagati zakone.
(Hercegovina.info / Poslovniportal.ba)
Jerko Ivanković Lijanović običava se u javnosti pojavljivati u majici Boljitka na kojoj „hrvatskim“ jezikom piše „Bez dileme“. Unatoč tom tekstu o njegovom političkom zalaganju može se dvojiti. Kao da je opsjednut zloduhom zatvorenosti. Pročuo se po tomu što je plaću radnicima isplaćivao u bonovima, a bonovi su se mogli koristiti samo u prodavaonici i na crpki Lijanovića.
Još dok je bio ministrom bez lisnice u vladi alijanse zagovarao je potpunu zabranu uvoza pola godine. Uvijek mu je razlogom bila, tobože, zaštita domaće proizvodnje, posebice poljoprivredne. Srećom, nisu ga poslušali, a i kako bi.
Potom je slijedio zakon o zabrani uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Hrvatske i Srbije. Ustavni sud je zabranio njegovu primjenu. Bio je suprotan međunarodnim ugovorima o slobodnoj trgovini koje je potpisala i Bosna i Hercegovina.
Zloduh ne miruje. Zlić zloduha stalno ponavlja: Ljudi ograde!. Zabrane! Svatko neka čuva svoj dolac! Na prijedlog Lijanovića, usvojena je, u federalnom zakonu o trgovini, odredba po kojoj svaka trgovačka radnja u Federaciji na svojim policama mora imati najmanje polovicu domaćih proizvoda. Primjena te odredbe znači u svakoj prodavaonici prehrambenih proizvoda, po sili zakona, mora biti i Lijanovićevih proizvoda. Bili oni izvrsni ili loši, jeftiniji ili skuplji, poželjni ili nepoželjni, po zakonu ih mora biti.
I što je bilo? Na karanje i slikanje s „trgovkinjama“ u Bruxelles je išao Lijanovićev ministar trgovine. Nije mogao dokazati kako jedna polovica police domaćim proizvođačima, a druga svim ostalim iz cijeloga svijeta, znači „ravnopravan položaj trgovaca i potrošača, te fer konkurenciju„ dobio je „po prstima“ i, kao svaki loš učenik, zadaću mijenjati ono što je napisao. Ispravak je u tijeku.
Zabrana nikada dosta. Opet, na poticaj Lijanovića, Federalna vlada usvojila je Prijedlog Zakona o vinu. Lijepo je biti zaštitnikom domaće poljoprivredne proizvodnje. Dobro je imati zakon o vinu i uređeno tržište. U državnom, nacionalnom i regionalnom interesu je zaštita domaćeg samorodnog trsja i vina žilavke i blatine. Ali nije dobro u tako priželjkivan zakon unositi odredbe koje stvaraju nejednakost i obećavati nešto što se federalnim zakonom ne može riješiti.
Primjena predložene odredbe po kojoj se „domaće vino više neće moći proizvoditi od uvoznoga grožđa“ značila bi neizravnu zabranu uvoza svih vinskih sorti grožđa. Opet još jedna zabrana, neznanje i zabluda. Uvoz kontrolira država, a ne Federacija. Kako dokazati podrijetlo grožđa? Samorodno hercegovačko trsje i vino žilavka i blatina, ili bilo koja druga samorodna sorta u Federaciji, ne može se zaštiti federalnim zakonom. Može samo međunarodnom zaštitom zemljopisnoga podrijetla.
Mnogo je pitanja bez odgovora i dvojbi o svrsishodnosti te odredbe. Kako federalnim zakonom zabraniti Makedoncima proizvoditi i prodavati žilavku? Zakon ne vrijedi, čak, ni u Popovu, ni u Trebinju. Kako proizvođačima vina osigurati dovoljno grožđa kada domaća proizvodnja nije dovoljna? Smiju li ga dopremiti iz Popova i Trebinja gdje zakon ne vrijedi i mogu ga uvesti? Kako će se „uspostaviti jedinstveno i uređeno tržište vina u skladu s EU standardima“ kada je zakon samo federalni? Možda će zakon „proizvođačima vina i vinogradarima osigurati povoljno poslovanje na domaćem tržištu“, ali što je s izvozom? Je li federalno tržište, ili bolje reći, Ivankovića dolac, dovoljno veliko da popije svo federalno vino? Kako zakon može osigurati izvrsnije vino? Izvrsnost se postiže umijećem, znanjem i tehnologijom.
O besmislenosti takvih odredbi govori i ova usporedba. Ako bi, vođeni Lijanovićevom logikom domaćim proizvođačima s udjelom uvoznih sirovina zabranili uporabu uvoznih sirovina, kako bi proizvodili? Kako bi stvarali nova radna mjesta?
Red je da i Lijanović ode na razgovor „ugodni“ u Bruxselles gdje će mu kazati kako bi bilo dobro proučiti pravila međunarodne i EU trgovine i naučiti predlagati zakone.
(Hercegovina.info / Poslovniportal.ba)
Vezani članci