Emir Imamović: Kako sam postao - islamofob!?
Ipak, Božiću bi se, da mu adresa nije na groblju, ukazao mrak na kraju tunela, tu, nedaleko, u Sarajevu, i on bi, za početak, kolumnu mogao ponuditi nikome drugome do Mustafi efendiji Ceriću, poglavaru Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, konačno dokazanom u onome u čemu je Božić nekada bio pravi šampion.
„Prvi izvještaj o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području islamske zajednice u BiH, od 2004. do 2011.", napravljen još u travnju, predstavljen u Sarajevu 18. kolovoza, nije ništa drugo do izdanje Slobodnog tjednika za Bošnjake. One po mjeri Mustafe Cerića i Islamske zajednice, institucije koju je privatizirao i podredio svojoj poziciji visokog predstavnika za islam, utjerivanje Boga u bosanske muslimane i ubijanje istoga u njima.
Gadan je to dokument po mnogo čemu. I važan zbog jednog: definicije islamofobije, prema kojoj je svaka kritika Cerićeva i rada Islamske zajednice, svaki osvrt na desekularizaciju društva u zemlji koja je sekularna po Ustavu, svako neslaganje s doislamizacijom muslimana po mjeri velikog dragog hodže - „predrasudan pogled na islam, muslimane i pitanja koja se odnose na njih, koji oblikuje svakodnevna djela rasizma i diskriminacije ili jače oblike nasilja".
Na malo više od 38 stranica izvještaja našlo se svega i svačega, ali samo s jednom namjerom: locirati, markirati i diskreditirati unutarnje neprijatelje - novinare, pjesnike, karikaturiste i medije koji u nekadašnjeg imama zagrebačke džamije još uvijek ne gledaju kao u Boga.
Kabinet i špilja
Nema, međutim, „unutarnjih neprijatelja" za toliko papira, pa je, krajnje zločesto i još više zlonamjerno, recimo, moja rečenica iz jednog od tekstova u časopisu Dani: „Vrhovni poglavar bosanskih muslimana i onih koji se tako ćute, reisul-ulema Islamske zajednice dr. Mustafa-efendija Cerić, sam je sebi dodijelio funkciju v.d. vrača, pretvorivši kabinet u špilju u koju na poklon, po savjet i s darovima dolaze predstavnici plemena, nadajući se da će guru s ahmedijom, mantrama uspostaviti direktnu konekciju sa Stvoriteljem i srediti nivo padavina, formu reprezentacije, krpljenje cesti, izlijevanje Panonskog jezera u dnevnu sobu Jasmina Imamovića...", izjednačena s nacionalizmom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, šovinizmom njegova megafona Rajka Vasića i, recimo, kamenovanjem džamija ili oskvrnućem muslimanskih grobalja!
Kako sam ja, Emir (Osmana) Imamović, rođen u Tuzli, uz nekolicinu uglednih sarajevskih novinara, završio u istom dokumentu s onima što negiraju genocid u Srebrenici, minarete gađaju Molotovljevim koktelima i, općenito, misle kako je dobar musliman onaj u masovnoj grobnici, tehničko je pitanje. Suštinsko je, naravno, zašto?
Hodža i svjedok
Odgovor jednostavniji ne može biti: zato što se slažem(o) s onim Goraždanima što su u vrijeme opsade toga grada govorili kako je od tenka M84 gori jedino musliman M93. Mustafa Cerić je postao, trinaesti po redu, poglavar Islamske zajednice BiH 1993. godine. I od tada se, do dana današnjeg, igra Boga. Što ne bi bio problem da nema sve više onih što bi se igrali s njim: u onoj Bosni u kojoj će, ako već nisu, Cerićevi hodže biti i tužitelji i suci i svjedoci.
I u kojoj će još dugo biti aktualna rečenica sarajevskog imama Mustafe Spahića, izgovorena komunističkim sucima tijekom montiranog procesa takozvanim Mladim muslimanima, ranih osamdesetih: "Dovedite mi crnog đavola, ali mi samo nemojte dovoditi hodžu za svjedoka!". Makar on bio i Mustafa Cerić. Odnosno, Marinko Božić islamske vjere.
emir imamović/slobodna dalmacija
Vezani članci