DJEVOJKA KOJA MOŽE SVE Slijepa od devete godine, studira medicinu i svira klavir

Postoje neki ljudi, koji vas, kada ih sretnete, ostavljaju bez teksta. Netko fizičkim izgledom, netko karizmom, neko elokventnošću, a Nataša snagom u koju se sve utkalo. Kada pomislite odustati, sjetite se svih onih koji svojim primjerom tjeraju da se zapitamo smijemo li odustati? Radi njih, koji su veći i jači, ali čija je borba mnogo ratobornija, jer u suprotnom neće dati rezultate.

Ovo je priča o Nataši Arsenović, dvadesetdvogodišnjakinji iz Doboja, studentu Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Ovo je priča o Nataši koja je potpuno slijepa od svoje devete godine, ali i Nataši koja je drugu godinu studija očistila u roku. Ovo je priča o volji i snazi.

Nataša je prije trinaest godina, zbog prisutnosti tumora na mozgu, potpuno izgubila vid. Pritiskanje očnog nerva i operacija, doveli su do toga da Nataša oslijepi. Zbog toga, obrazovanje nastavlja u školi u sklopu Centra za djecu i omladinu ometenu u razvoju, gdje završava i srednju Medicinsku školu, koja je bila baza za njeno dalje školovanje. 

„Svaki početak je težak na svoj način, a posebno odlazak u neki drugi grad zbog školovanja. Sa samo deset godina sam morala otići od kuće. Teško je i drugoj djeci odvojiti se u tim godinama, a zamislite kako je sve to prihvatiti kada imate nerješiv problem, koji je i doveo do svega toga. To mi je možda i bilo najteže, ali čovjek mora biti na sve spreman i sve prihvatiti, pošto druga opcija u datom trenutku nije postojala. Baš ti teški trenuci nas uče da cijenimo sve ono lijepo što nas okružuje“, sjeća se ova mlada djevojka. 

Poslije završene srednje škole, Nataša se odlučuje za Medicinski fakultet. Koliko je prije dvije godine izgledalo daleko i strašno i možda nedostižno, danas je perspektiva sasvim drugačija. Pokazala je sebi, a i drugima što sve može snaga volje.

„Prezadovoljna sam. Ovo je zaista nešto o čemu nisam mogla ni sanjati. Jeste bila moja želja, kada već upisujem i kada dajem sve od sebe, da se to ostvari i da upišem Medicinski fakultet, ali ovo je sada nadmašilo i moja očekivanja. Kada sam očistila prvu godinu, još uvijek nisam smjela reći da li to ide ili ne, ali sada, na kraju druge, smijem“, kaže Nataša za Hercegovina.info.

Zahvaljujući obitelji, ali i kadru s fakulteta, Nataši je omogućeno normalno studiranje. Materijali su joj prilagođeni i u vježbama se trudi ravnopravno sudjelovati. Visok prosjek ocjena joj govori da u tome i uspijeva.
„Danas većinom sve ide elektronski. Meni se šalju knjige, pa meni program na laptopu to čita ili asistent čita i snima, a ja to kasnije preslušavam. Na ispitu mi je omogućeno da imam asistenta ili preko laptopa ispunjavati testove, dok se usmeni provode normalno“, objašnjava Nataša.
Kaže da svi uvijek nailazimo na neke prepreke, ali da se trudom dosta toga može nadići. Da ni sami nismo svjesni koliko možemo dok se ne usudimo pokušati. Potrebno je dati sve od sebe da bi se prepreke savladale.
A da su prepreke samo riječ, govori i to da je Nataša naučila svirati klavir i da se jedno vrijeme bavila kiparstvom. 

I kada bismo svi pomislili da Nataša ne može dalje, ne može bolje, ona to demantira. Predrasude su problem, a društvo mora razvijati svijest i nastupati s mnogo više empatije. 

„Predrasude su danas najveći problem u društvu. Ljudi žive u krajnostima, nekada smo u njihovim očima svemogući, a nekada smo možda ipak malo zapostavljeni, kao da je naše zdravstveno stanje mjerilo kakvi smo. Ovo su primarni planovi, prema kojima trenutno težim, odnosno da ih u bliskoj budućnosti i ostvarimo mi osobe. Tek kada nas malo bolje upoznaju, shvate da razlike među svima nama ne postoje. Smatram da ljudi često nisu upućeni u naše funkcioniranje i mogućnosti.“ 

A mogućnosti su bezbrojne, samo  ih treba znati prepoznati, postaviti kao ciljeve i krenuti ka njima. Planirati svaki dan i ostvarivati svoje planove.
„Ja sam osoba koja često mašta o svojoj budućnosti. Sada sam na polovini studiranja, pa se nadam da će i ova druga polovina proći jednako dobro kao ovo do sada. Sada mi je glavni cilj da završim fakultet, možda i master, a onda i da radim ovaj posao. Mnogo cijenim humanost, a ovo zvanje baš to traži od nas. Ovo su primarni planovi, prema kojima trenutno težim, odnosno da ih u bliskoj budućnosti i ostvarim.“

Nataša sa svoje 22 godine je održala vrlo važnu životnu lekciju za sve. Lekciju o mogućnostima, šansama, prilikama, sposobnostima i upornošću. Što bi Bajaga rekao „Ja mogu sve sa 22“, njoj se pretapa u sve ostale godine. Mi joj dalje želimo svu sreću i uspjeh i da uvijek ima osmijeh na licu kao sada.