Da se ne zaboravi: Ludvig Pavlović-Lutko
Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.
Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mi je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića. Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku. Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.
Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.
Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja pod nerazjašnjenim okolnostima na današnji dan prije točno 23. godine.
Vezani članci