Čiji to đubreluk smrdi u Bosni i Hercegovini?
Piše: Ivan MIHALJEVIĆ / ABCportal.info
Znate, proljeće u Bosni je, kao uostalom i sva ostala godišnja doba kod nas, predivno. Promatrali ga vi kao dječarac srednjoškolac ili kao nositelj poljoprivrednog gazdinstva sasvim je svejedno jer ono u tom ludom zraku donese nekakvo novo raspoloženje. Ali, i pored najbolje volje, od ljepote proljeća se ne živi...
Paradoks situacije koju s jedne strane krasi prirodna ljepota a s druge truje društvena konfuzija postaje time veći jer što se više vezuješ za proljeća, za bašče i đubreluke, s druge strane sve tjeskobnije brineš o onome što sutra nosi. Mediji, vođeni razumnom potrebom što šire popularnosti, su prepuni članaka o negativnom trendu raseljavanja i bezglavom bježanju iz gradova i općina ne samo naše, nego i susjednih županija. Uporno se krivce traži izvan okvira BiH, uporno se napominje neprestano preklapanje interesa svjetskih sila na području Balkana, uporno se traže ti ljudi kojima košmar u BiH odgovara i koji izvlače korist iz ovakve situacije. U tihom tonu takvi članci dođu, odu i zaborave se jer nisu ostavili željeni učinak već ostave samo prazne sobe, kuće, škole i ulice gradova. Što to tjera mladog čovjeka iz BiH???
Prvotno se odgovor na takvo pitanje traži kod onih osoba koje su dobrano isfrustrirane nemogućnošću pronalaženja posla i egzistencijalne osnove u svojoj sredini no svakako više zabrinjava činjenica što ne samo mladi ljudi bez visokoškolske diplome nego i oni s diplomom podjednako žarko žele pobjeći, napustiti, pristati na bilo što samo da ne moraju opet pred praznim tanjurom gledati ta divotna proljeća. Negativan trend prati omladinu današnjice. Često ih se generalno prikazuje kao okorjele lijenčine koji bi 'ljeba bez motike i koji bi direktno osnovnoškolske klupe htjeli zamijeniti finom ministarskom foteljom. Ostavljajući takve tipove po strani pitam se što se u međuvremenu događa s onim ostalim postotkom mladih koji bi htjeli u okvirima ovakve Bosne i Hercegovine ipak ostati, ne pobjeći i ostvariti koricu kruha dovoljnu da se uspješno prevale svi dani u mjesecu.
Što sa onim blesavima koji bi bili spremni danas-sutra svoju diplomu vratiti u Bosnu, pošteno je zaliti i uhvatiti se bilo kakva posla samo kako bi (iz sentimentalne ili lokal-patriotske pobude) prekinuli raseljavanje, pustošenje i sve negativne trendove o kojima pišu i domaće i strane novine. Bojim se da će se još dugo na takve luckaste entuzijaste gledati kao na psihijatrijske slučajeve.
Posljednja stvar o kojoj prosječan građanin BiH želi misliti jest politika no bez toga se jednostavno kod nas ne živi ! Sve što okružuje prosječnog pojedinca u zemlji gdje sam rođen je svagdanja jadikovka i psovka imaginarne politike i prebacivanja kolektivne krivice na to fiktivno „oni" . Oni su krivi za sve, oni su opustošili tvornice, oni su pozatvarali područna odjeljenja Osnovnih škola na Županiji, oni su preusmjerili poljoprivredne poticaje u džepove hlača koje nikad nisu niti vidjele štalu, kravu i poljoprivredu, oni su smjestili rodbinu i tazbinu u ovo malo dobrostojećih poduzeća. Silna nepravda učinila je to da više niti ne znamo na koga lajemo, koga prikazujemo krivcem jer smo gladni kruha i pravde pa nam je tako svejedno tko su „oni" jer od „njih" svakako nikakve koristi nemamo i sve od završetka rata naovamo polako umiremo. Kako to da se isti model rasturačine i krađe održava već cijelo poslijeratno vrijeme a da istovremeno niti jedan pametan i koristan pothvat uporno ne uspijeva.
Nije li žalosno vidjeti da je nešto što se naziva „srednji sloj" potpuno nestalo, da od silne ljepote i prirodnih resursa živimo od uvezenog pasteriziranog mlijeka i povrća uzgojenog bez ijednog grumena zemlje (i đubreta). Kako to da nepravda pogađa baš direkt u srce, kako to da se mlad inženjer ne može zaposliti u jednom Kupresu, Livnu, Tomislavgradu ili Glamoču u kojemu ima konkurenciju jednaku nuli a uspije se zaposliti u europskom, azijskom ili kojem drugom gradu u kojemu mu konkurenciju čine barem osamdesetorica iz cijeloga svijeta.
Stvaramo li to stručnjake koji ne zadovoljavaju kriterije endemične države Bosne i Hercegovine, a savršeni su za cijeli ostali normalni i moderni svijet??? Čini mi se da krojači političkih odluka i urednici društvenog života BiH kako na lokalnoj tako i na državnoj razini računaju sa svim faktorima osim sa faktorom proteka vremena. A vrijeme radi na tom da ćemo u dogledno vrijeme imati upravne funkcije i položaje na kojima neće imati tko sjediti, imati ćemo uvozno mlijeko i hranu koju neće imati tko jesti, imat ćemo donacijama izgrađene bolnice i vrtiće u kojima neće imati tko raditi i rađati djecu. Imat ćemo kineske traktore kojima neće imati tko upravljati. Imat ćemo bolesnike s njemačkim penzijama kojima neće imati tko uvesti infuziju. Vrijeme radi na tome da narod ima sve ali da više nema naroda!
Na uši svima izlaze teorije o pametnoj raspodjeli i preustroju županija, entitetskih jedinica i preodgoju Hrvata, Srba i Muslimana. Slomljen i zagubljen srednji sloj je izgubio volju za odupiranje političkim strukturama jer je na vlastitoj koži iskusio da u govna ne valja dirati jer će samo jače smrdit'. Takvom pasivnošću đubre ostaje netaknuto i „ujde vuk magare". Unatoč nepronalaženju rješenja već dvadesetak godina u sjeni viceva o glupim bosancima ipak stasa poneka generacija koja valjda iz svog jada crpi energiju i bistrost i , što je najbolje,nimalo ne zaostaje za zapadom.
Mora se iz pjesme malo odvadit' jer nije razumno očekivati da će se ovakvim razvojem situacije Ivan vratiti s tisuću momaka!!!
Vezani članci