Cenzoru i egzorcistu Ivanu Lovrenoviću
Nakon toga, u rubrici "Reagiranja", u Danima je objavljen i moj tekst "Činjenica kao protubosanski bauk" (Dani 686; 6. 8. 2010.) u kojem sam se osvrnuo na spomenuti Lovrenovićev tekst.
Na to je ponovno uslijedila Lovrenovićeva reakcija: Neistina "tvrdih činjenica" (Dani 687, 13. 8. 2010.). Kao nastavak polemike napisao sam tekst Cenzoru i egzorcistu Ivanu Lovrenoviću, i namjeravao ga objaviti u Danima.
No, ovaj put sam tražio da moj tekst dobije približno isti tretman kao i Lovrenovićev, odnosno, da iz rubrike "Reagiranja" prijeđe u "Sadržaj" broja, te da bude objavljen u izvornom obliku kako sam ga napisao.
Iz uredništva BH Dana, odgovoreno mi je da moj tekst može biti objavljen samo u rubrici "Reagiranja" i da mora imati manje od tisuću riječi (što je tek malo više od jedne trećine Lovrenovićevog prethodnog teksta).
Nisam pristao na takve uvjete i odlučio sam tekst objaviti na internet portalu Poskok. Kako se radi o otvorenom portalu vjerujem da mi tamo nitko neće postavljati nikakve uvjete te vrste. Za razliku od BH Dana na Poskoku nema (ideološke) cenzure - urednika i "gazda" koji u skladu s vlastitim ideološkim stajalištima i predrasudama mjere moralnost i podobnost autora ne obazirući se na kvalitetu i društvenu relevantnost njihovih tekstova.
Ivo Lučić
U nastavku objavljujemo Lučićev odgovor Lovrenoviću koji su BH Dani odbili objaviti u izvornom obliku:
Cenzoru i egzorcistu Ivanu Lovrenoviću
Opet Ivan Lovrenović pokušava zamjenom teza biti u pravu i još ispasti žrtva tobožnjeg "nacionalističkog nasilništva". Već treći put pokušava me (svojim tekstovima) diskreditirati različitim (dis)kvalifikacijama. Uporno me svodi na "šefa Tuđmanove i Šuškove policijsko obavještajne službe u Hercegovini", "policajca-obavještajca od karijere", "znanstvenika nagrađenim činom general-bojnika", što me nimalo ne vrijeđa, dapače. Ali, naziva me i jednim od hercegovačkih OHNI-arivista (zagovornika općih hrvatskih nacionalnih interesa) što su se "masno glembajizirali na račun bezmjerne tragedije bosanskih Hrvata i bosanskog hrvatstva uopće". Lovrenović me kao takvog drži krajnje nemoralnom osobom, (su)odgovornim za "bezmjernu tragediju bosanskog hrvatstva" i krivim za "nepovoljno stanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini". E to ćemo morati raspraviti.
Lovrenović piše da "lažem, falsificiram i panjkam…" I nakon svega još tvrdi da se ja "žbirski lažno i prljavo" bavim "isključivo njegovom osobom", "potpuno prešućujući" glavni motiv njegovog teksta. Upravo suprotno. On je prešutio ili bolje reći prešao preko svih činjenica i interpretacija koje sam napisao u tekstu objavljenom u Statusu broj 14. (s čim je započela polemika) i bavio se isključivo sa mnom, pokušavši me diskreditirati. Kako nije u stanju osporiti činjenice i interpretacije iznesene u tekstu pokušao je osporiti mene. U tome mu, u skladu sa svojim mogućnostima, pomažu Ivan Šarčević i Enver Kazaz. Ja sam tek uzvratio analogijom, rekavši da je on koji meni osporava znanstvenost i pravo na interpretaciju te me naziva "Tuđmanovim obavještajcem" po toj istoj logici komunistički cenzor i Izetbegovićev diplomat. To da je Alijin diplomat je prešutno prihvatio, ali tvrdi da nije bio komunistički cenzor, nego je bio "na sasvim drugoj strani", te je kao "ideološki sumnjivac" prispio i u glasovitu Bijelu knjigu.
Lovrenović se nakon 24 godine odrekao teksta iz zbornika radova Savez komunista u borbi protiv... iz 1986. godine koji mu je "pripisan" i ispod kojega je potpisan. Ako nema još koji Ivan Lovrenović (što sam čak zbog njegove nedosljednosti pomislio i napisao) onda mu je tekst u(d)bačen za što ja sigurno nisam odgovoran. Ali, to nije ni važno, jer Lovrenović piše: "Čak i da jesam tamo bio, i da te rečenice jesu moje, što bi se time dokazivalo?" Njemu komunizam, jednoumlje, progoni neistomišljenika i proizvodnja neprijatelja nisu sporni, a kako će i biti, kada je on istu praksu nastavio do danas. Ostao je denuncijant i cenzor, zasužnjenog uma i s "duhom iz sindžira". Takav me uporno pokušava "glembajizirati", optužiti i nametnuti mi osjećaj krivnje, kakav su njemu još davno nametnuli oni što su ga upregli u svoja kola. Sistem je jednostavan, najprije čovjeka pljunu, a onda mu nalijepe etiketu.
alt
Ni na koji način nisam se "glembajizirao". Nikada nikome ništa nisam ukrao, niti sam ikome išta (u materijalnom smislu) dužan, osim banci od koje sam uzeo kredit za stan i koji vraćam. Od nijedne države ništa nisam uzeo, niti sam što tražio – ni stan, ni mirovinu, ni honorare ili nadoknade za bilo što. Nisam sudjelovao u pretvorbi i privatizaciji, nisam bio, niti sam sada, u nadzornim ili sličnim odborima javnih poduzeća…I nisam, niti je itko moj, tijekom rata "radio sa HVO-om", "kontrolirao granicu", "slao šlepere u Bosnu"…kako su mi to svojevremeno (krajem devedesetih) podmetali. Pa valjda bi do sada izišao kakav dokaz na vidjelo!? Jednako su puštali glasine da sam ja tobože "stari predratni policijski kadar" i da sam početkom rata "prešao" u HVO. Sve je to bio (i ostao) samo pokušaj kompromitacije mene koji sam bio (i ostao) gorljiv zagovornik i pokretač akcija borbe protiv svih oblika zločina i kriminala. Oni koji su se tada osjetili ugroženima htjeli su me učiniti nevjerodostojnim, kao što to i sada čine oni što im smeta moje zalaganje za slobodu riječi i dijalog koji vodi do istine.
Ja o sebi i o svom moralu ne govorim i ne pišem, niti mislim da trebam bilo kome držati lekcije ili što objašnjavati. Ne prihvaćam niti komunistički egalitarizam po kojem je nedopustivo imati više od drugih ili biti bogat. Posebno ako je on lažan kao u slučaju Ivana Lovrenovića, koji je sve što ima dobio od države(a) služeći vlastima. Međutim, kada govori i piše o sebi i drugima, on je u skladu s preuzetim revolucionarnim komunističkim moralom bezgrješan, ali i nadležan suditi svemu i svima. Stvarni moralni autoritet Karl Jaspers davno je utvrdio postojanje četiri vrste grijeha: krivični – koji je u nadležnosti građanskog suda, politički – o kojem sudi sud pobjednika, moralni – o kojem presuđuje savjest pojedinca i metafizički o kojem sudi Bog. Kako mi, na svoju silnu žalost, ne može pronaći krivične odgovornosti, Lovrenović mi (kao pobjednik) pripisuje političku odgovornost. Jedino ne znam kada je on to i koga pobijedio (koju li je pobjedu Armije BiH prisvojio)?
U pobjedničkom zanosu, odlučio je Lovrenović biti savjest (ne samo pojedinca nego čitavog društva), a time preuzeti i božje ovlasti. Nijemci su puno ranije i puno temeljitije prošli fazu okrivljavanja i samookrivljavanja. O tome Jaspers piše: "U uzajamnom okrivljavanju, život ne cvijeta. Istinski dijalog prestaje. To je način da se prekine komunikacija. A to je uvijek simptom neistine, te je stoga razlog da iskreni ljudi otkriju prikrivenu neistinu. Ona se nalazi tamo gdje jedan Nijemac sudi, u moralnom i metafizičkom smislu, drugom Nijemcu, ondje gdje ne vlada volja za komuniciranjem, nego prikrivena želja za dominiranjem, ondje gdje se iskazuje da onaj drugi prizna svoju krivicu, gdje ponos – "ja sam bezgrješan" – omalovažava drugog, gdje svijest o nevinosti misli da ima pravo pripisivati grijehe drugima". Jaspers zaključuje: "Moraliziranje nije samo nedostatak moralne svijesti, nego i agresivno očitovanje želje za moći."
Kao i svaki moralizator, Lovrenović nije iskren, njemu nije do istine, pa mu nije niti do komunikacije i dijaloga. "Taman posla" da bi on sa mnom ozbiljno raspravljao, pa to radi neozbiljno i prizemno. Njemu je do dominacije i do (nad)moći. Lovrenović, u ime svoje bezgrješnosti (i kao glavni urednik u komunizmu bio je na "drugoj strani"), traži od drugih priznanje krivice. Užasnut je i ne može shvatiti "zastrašujuću političku bijedu i besvjesnost u ovdašnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju", koja nedavno nije iskoristila Josipovićevo "političko priznanje". Josipović je "priznao", a drugi neće da "priznaju" – užasnut je Lovrenović. Ne samo što "ne priznaju", nego neki (kao ja) otvoreno iskazuju neposlušnost i iznose svoje mišljenje suprotno "smjernicama" i ideološkim maglama stvaranim desetljećima.
U vrijeme dok je Lovrenović bio glavni urednik, stvarni disident, sumnjičeni, tuženi i suđeni hrvatski intelektualac Vlado Gotovac, u obrani pred Okružnim sudom u Zagrebu, rekao je: "Ništa se ne mijenja time, što se svako različito mišljenje proglašava za opasnog neprijatelja zajednice. To ne zaštićuje slobodu, nego se pretvara u licemjerje i duh mizerije, koji svoju nesposobnost za raspravu nadoknađuje klevetanjem i bezdušnošću – Svesti slobodu na slobodu istomišljenika, to znači ozakoniti monolog (golemo, otrovno, magleno čudovište), kojemu je jedini sugovornik njegova vlastita jeka; to znači ukinuti razliku između slobode i tiranije. Opasno je samo ono mišljenje koje onemogućuje druga mišljenja."
Navikao na monolog, Lovrenović nije pažljivo ni pročitao moj tekst. On i dalje tvrdi da sam ja tobože "potpuno prešutio glavni motiv" njegovog teksta Nije mu važno to što sam ja odgovorio, kao ni to što sam u predmetnom tekstu napisao, već uzima u obzir samo ono što je on napisao da sam ja napisao. Lukavo, nema što, kada tako postavi stvari ne može ne biti "u pravu". Nakon što je ponovio ono što sam ja već rekao o položaju Hrvata u BiH, opet me optužuje da se zalažem za "opći hrvatski nacionalni interes" za kojeg uporno tvrdi da je uzrokom stradanja bosanskih Hrvata. Lovrenović opetovano dijeli, ne samo Hrvate iz BiH od Hrvata iz Hrvatske, nego suprotstavlja i Hrvate iz Bosne Hrvatima iz Hercegovine. Zna on da ne može daleko dobaciti pa pokušava stvoriti kakvu takvu (političku) bazu, makar i po cijenu iskorijenjenja bosanskih Hrvata. Usput, ja nisam bio "hercegovački obavještajac", nego hrvatski, a radio sam u čitavoj Hrvatskoj i BiH. Neće mene Lovrenović posvađati ni s Bošnjacima i Srbima, a kamo li me udaljiti od Hrvata iz Bosne, posebno ne od onih koji su bili pripadnici HVO-a, od mojih suboraca i prijatelja.
Lovrenović navodi četiri "ključne dimenzije" nepovoljnog stanja Hrvata u BiH: demografska situacija (tu se poziva na CIA-u, koja nije "ozloglašena" kao hrvatske službe), ustavno-politička neravnopravnost, neemancipiranost u odnosu spram države Hrvatske te hipoteka iz rata (logori za nehrvate, etnički progoni i zločini, divljačka rušenja "tuđih" sakralnih i kulturnih objekata). Svemu tome Lovrenović još pridodaje "mentalno-političku i identitetnu sluđenost, u kojoj su hrvatstvo i pripadanje Bosni i Hercegovini, prvi put u povijest, postali dva nepomirljiva pojma." Demografska situacija posljedica je rata, a nepovoljni ustavnopravni položaj cijena je mira, kao i sposobnosti i snage hrvatske politike (u BiH) i uopće hrvatske elite kojoj (barem formalno) pripada i Lovrenović. Takvom položaju uvelike je i on pridonio, što neemancipiranošću od komunističkog misaonog obrasca, od bošnjačke nacionalističke politike i bosanske mitomanije, što sudjelovanjem u diplomaciji vojske koja je protjerala veliki dio Hrvata, za čijom "bezmjernom tragedijom" sada tobože žali. I još kaže da su Hrvati "zaluđeni"!? Valjda zato što nisu u stanju "spoznati" da su oni koji su ih ubijali, zatvarali i progonili u stvari njihovi prijatelji, a oni koji su ih branili, spašavali i pružali im utočište, zapravo najveći dušmani – od kojih se žurno moraju "emancipirati". Nisu bosanki (i hercegovački) Hrvati "zaluđeni", nego onaj tko misli da će mu takve podvale proći. Što mu tek znači "pripadnost Bosni i Hercegovini s kojim je hrvatstvo nepomirljiv pojam?" Ako je u pitanju zavičajnost, državljanstvo i rad na boljitku zajednice, ne vidim problema. Oni nastaju kada netko poput Lovrenovića konstruira neodrživu sliku stvarnosti i pokušava mijenjati (redefinirati) postojeće identitete. Hrvatstvo se (kao i svaka druga zajednica) opire negiranju i nasilju nad svojim identitetom, koje je obično i početak nasilja nad ljudima. Ono je nespojivo s onakvim "bosanstvom" kakvo propagira i konstruira Lovrenović, onakvim u kojem bi opet on i oni bili mjera svemu i određivali svemu značenja.
Lovrenović piše da je za nepovoljno stanje Hrvata kriva i "hipoteka iz rata". Hrvati su krivi za zločine nad nehrvatima (i to ne pojedinci koji su te zločine počinili ili zapovjedili, nego svi), ali i za zločine nad njima samima. Po Lovrenovićevoj "sluđenoj" logici za stradanja i progon Hrvata nisu krivi ni Srbi (VRS), ni Bošnjaci (ABiH), nego sami Hrvati, a posebno Hrvatska (Tuđman i Šušak). Kriv sam i ja jer sam bio hrvatski obavještajac, a nije kriv Lovrenović koji je bio diplomat jedne od dvije vojske što su Hrvate progonile iz BiH. To je bit svih Lovrenovićevih monologa i osnovni razlog odbijanja dijaloga, umjesto kojega je preuzeo ulogu egzorcista koji će "istjerati vraga zločina i ekstremizma" iz Hrvata. Upravo o tome je 1981. godine pisao Vlado Gotovac u otvorenom pismu komunističkom moćniku Juri Biliću: Vi (i krug oko Vas) nastojite (i dalje) što uspješnije ispunjavati zadatke egzorcizma, koji se već desetljećima provodi u Hrvatskoj: zadatke izgona demona ustaštva iz opsjednutih Hrvata. A taj izgon ne smije nikada završiti! Njegova svrha nije ozdravljenje oboljelih, nego izazivanje i održavanje bolesti u određenim granicama...Izumi trivijalne strahote! – Egzorcizam je, dakle, samo jedno od sredstava vladanja, način na koji se izaziva i koristi bijes i mržnja: Sudište kojim se bez prekida nižu procesi pacifikacije i desupstancijalizacije naših egzistencija, dijeljeni smo na poslušne i zločince!
Uistinu, malo toga se promijenilo, pa mogu i razumjeti Lovrenoviću "muku pripadanja" hrvatskom narodu. Još veća mu je muka u tome što nema mehanizme kojima bi mijenjao identitete i nametao proizvedenu "stvarnost". Optužujući i istjerujući vraga iz Hrvata, egzorcist Lovrenović nama Hrvatima iz Hercegovine, zagovornicima općih hrvatskih interesa na dušu navaljuje i zločin "izdaje i prodaje" Posavine. Našao je i dokaza za našu krivnju, pa piše: "Upravo ovih dana čitamo iskaze generala Antuna Tusa, koji govori kao najmjerodavniji svjedok o političkoj i vojnoj izdaji Posavine u režiji Gojka Šuška i Radovana Karadžića uz pristanak Franje Tuđmana." Nakon podobnih i Lovrenoviću "korisnih" iskaza Tus nije (poput mene) tek "Tuđmanov general", nego "mjerodavan" svjedok. Tu su onda i ostali "mjerodavni" svjedoci: Stipe Mesić, Martin Špegelj, Josip Boljkovac, Žarko Domljan… O svakom od njih napisana je ili se može napisati čitava knjiga beščašća. O Tusu koji je tražio "likvidaciju krajnje ekstremnih ličnosti" i to "s odstojanja". O Mesiću koji je ustašovao po Australiji i poručivao Srbima da mogu iz Hrvatske "odnijeti zemlje koliko im ostane na opancima". O Špegelju koji je snimljen kako zagovara "ubijanje oficira JNA, njihovih žena i djece po stanovima", o Žarku Domljanu koji je iz Sabora otpuštao ljude srpske nacionalnosti jer su kupovali meso od mesara Srbina (koji je kasnije ubijen zajedno sa ženom i djecom) i koji se time još i hvali na HRT-u. O Josipu Boljkovcu koji nije oprao ruke niti od krvi iz prethodnog rata, a o ovome toliko laže da više ni sam ne zna što je kada i kome rekao…
Eto Ivanu Lovrenoviću društva i "mjerodavnih" svjedoka na čijim svjedočenjima gradi "znanstvenu" sliku o proteklom ratu. Komunistički cenzori i jugo oficiri (čije ambicije nisu ostvarene) su zli svjedoci jer imaju barbarske duše. Demokracija omogućava odgovor i nepristajanje na sluđivanje.Opet ću se vratiti Vladi Gotovcu koji je o toj "muci" rekao: "Svaki samodopadni Hrvat za sve svoje nedostatke, za sve svoje neuspjehe, za svu svoju bijedu optužuje Hrvatsku. Ona je kriva što je njegov talent beznačajan, što je on kukavica, što je sve u njemu sićušno, mračno i bespomoćno, što ga svijet ne opaža, što su njegova dijela zavrijedila jedino najbrži mogući zaborav…" Svaki samodopadni Hrvat iz Bosne i Hercegovine, uz Hrvatsku (za sve to) krivi i svoje hrvatstvo, kojem "s mukom pripada" i prema kojem osjeća "nešto između prijezira i ravnodušnosti", baš kao diplomat, cenzor i egzorcist Ivan Lovrenović.
ljubuški.info
Vezani članci