Hercegovina.info jučer je objavila potresnu ispovijest žene koju je suprug pretukao u toj mjeri da je hospitalizirana sedam dana. Slomio joj je nos, napuklo je i nekoliko rebara, a i dan danas trpi bolove u stomaku.
Fokus naše priče je na nedekvatnom postupanju policajaca, koji po izlasku na mjesto nasilja nasilnika nisu priveli, štoviše ostavili su ga kod kuće da briše tragove krvi. Nadalje, kada konačno dolaze po njega on se opire, te traži da u pritvor ide u vlastitom automobilu, pa mu i tu želju ispunjavaju. No vraćamo se našoj žrtvi.
Žrtva iz naše priče ostala je u hodniku doma zdravlja. Kandidat je za Centar urgentne medicine, no nema prijevoz za bolnicu – objašnjavaju joj da hitna vozi samo smrtno ugrožene, a policiji nije praksa da oni voze prebijenu ženu u bolnicu.
„Kažem im da me voze prvo inspektoru, da dam izjavu. Prvo što sam tražila je da mi daju nešto da se smirim, da malo dođem sebi, kakva sam bila, ne mogu taj osjećaj opisati. To se ne može opisati. Moja kćerka uz mene, u onim papučicama, katastrofa. Koji je to osjećaj, ujutro su svi, nalazi se vade i sve. Koji je to osjećaj kad ideš isprebijan među ruljom. Sjedam opet u auto i doveze on mene do inspektora, gdje ću ja dati izjavu“, priča dalje žrtva obiteljskog nasilja iz naše priče. Konačno, po dolasku kod krim inspektora osjeća podršku koju nije imala od trenutka kada je policija zakucala na vrata kuće u kojoj je proživjela horor. Jedan od dvojice policajaca koji su je dopratili cijelo vrijeme nije progovorio ništa. „On je samo žvakao žvaku. To njegovo žvakanje je bilo iritantno gotovo kao ponašanje ovog drugog“, navodi dalje naša sugovornica. Stručnih ljudih u sustavu ipak ima, a žrtva iz naše priče konačno nailazi na jednu takvu“.
„Tu je bio krim inspektor S.K., on me dočekao i taj čovjek je nešto što mi je u tom trenutku pružilo snagu i sigurnost. Da sam naišla još na jednu osobu poput prethodne dvojice ne znam kako bi to preživjela. Taj inspektor me saslušao, pokazao je empatiju prema meni, imao je nastup kakav treba biti. Kao kad padneš u bunar, a netko ti daje slamčicu da se isčupaš. Pitao me šta ću dalje i imam li ikoga svoga, odgovorila sam da ni sama ne znam, bila sam već kod svojih, on bi dolazio i pravio probleme, tako da mi to nije bilo rješenje. Pozvao je socijalnu radnicu, ona me odvela na CUM, jer to nije posao ni policije, niti posao hitne. Da se vratim kod inspektora. Čovjek je spreman slušati. Prvo mi je dao vlažne maramice da brišem tu krv koja je išla non stop iz mog nosa, koji je bio slomljen skroz, a krv je neprestano tekla. Moj muž je meni razbio telefon. Prilikom tog udaranja i vučenja po podu on je telefon opucao od pločice da se sasuo u milijarde komada. Međutim moja je kćerka imala uz sebe telefon, a dok smo bile kod inspektora muž je zvao jedno stotinu puta na njezin mob. Jednom mu se javila, i on psuje od tamo, …. mater meni, on će mene stići, naći će me, ubiti će me. Uto me pita inspektor: „Pa dobro gdje je on?“. Odgovaram da je on ostao kući. Inspektor potom pita zašto je on ostao kući, odgovaram da bi i ja to voljela zvati. Nakon toga inspektor zove da pita zašto moj suprug nije priveden. Nakon toga zove načelnika policije, da načelnik reagira jer moj suprug ometa moj iskaz. Tek nakon toga dežurni policajci odlaze po mog supruga da ga privedu. Tek tada ga privode, dva sata iza događaja, ali ga zapravo opet ne privode. Policija je došla po njega, ali je gospodin rekao da neće ići sa policijom, nego sa svojim automobilom iza vas. Je li to uredno?“, priča dalje naša žrtva.
Upitana je li se, zbog svega navedenog, osjetila dvaput pretučena odgovara: Naravno da jesam!
Upitana je li razmišljala da pokrene postupak protiv policajaca kaže da jeste. „To mi je prvo palo na pamet. Kad sam dobila odvjetnika, jer je meni kao žrtvi dodijeljen odvjetnik, prvo što sam rekla je da bi najradije podnijela prijavu protiv policajaca koji su izašli na teren taj dan“, kaže naša sugovornica.
„U praksi je da se žrtve nasilja vode u sigurnu kuću, policija ih vodi, to je pravilo. Mene vodi socijalna radnica na CUM, a moja djeca idu sa socijalnom radnicom.
Socijalna radnica odvodi je na CUM, gdje dolazi policija da uzmu izjavu.
„Stvorili su se stvarno u vrlo kratkom roku. Ja sam rekla da sam već dala izjavu čapljinskoj policiji. Onda me vodaju na pretrage, te zbog sumnje na napuknuće slezenu, jer sam dobila mnogo udaraca u predjelu stomaka, bivam hospitalizirana. Nos mi je bio slomljen skroz, pa su odmah tamponažu nosa napravili, lice je bilo potpuno modro, rekli su mi da imam napuknutih rebara. Ozljedni list nikada nisam vidjela, on je otišao Tužiteljstvu. U bolnici sam bila sedam dana, i onda sam na svojevoljno izašla iz bolnice zbog djece. Bili su sami u sigurnoj kući, bilo mi je žao i njih. Nismo imali kontakt ni sa kime“, nastavlja dalje svoju priču.
Iskustva sa sigurnom kućom su joj odlična.
„Tu kad sam došla osjećala sam se zaštićeno i sigurno, iako je taj strah još bio u meni. Jedino me mučilo što se osjećam kao zatvorenik, a on slobodno šeta kao građanin nekog visokog reda. Taj dan kad je priveden, a nakon što je inspektor zvao načelnika da ga privedu, on čim je izašao opet je počeo meni prijetiti i mene tražiti. Obišao je sve naše poznanike u nadi da će me naći. Čak je izjavio da me je našao da bi me ubio. Nakon toga on hoda po gradu slobodno i prijeti, a ja i moja djeca zatvoreni u sigurnoj kući“, nastavlja priču dalje.
Kaže da nasilnik u pritvoru nije proveo ni 24 sata. „Eto zatvoren je tada nakon intervencije inspektora, a pušten sutra, ali prije nego su se napunila 24 sata“, zaključuje naša žrtva.
Priča ovdje ne staje. Nasilnik je uhodi, dolazi na mjesto gdje danas živi i rad, skriva se iza živica i vreba kada će izaći. Ona sve to prijavljuje policiji. Od nasilnika je „štiti“ zabrana prilaska na 200 metara njoj i djeci, koja se, praksa je pokazala, pokazala potpuno neadekvatnom, budući da su brojni femicidi u zemlji i regiji počinjeni, a ubojice su imale zabranu. Na Općinskom sudu u Čapljini u tijeku je proces protiv nasilnika iz ove priče, koji supruzi i dalje prijeti preko poznanika, tražeći da povuče prijavu za obiteljsko nasilje.
Majka iz ove priče ovu je priču ispričala sa željom da njezino iskustvo s onima koji su od prvog trenutka trebali stati u njezinu zaštitu bude zadnje ovakvo.
"Nemoj je pred nama", jeziva rečenica policajca upućena nasilniku, i dalje odzvanja u njezinim ušima.
Prvi dio potresne ispovijesti pročitajte ovdje:
Vezani članci