FOTO  Biljana igra košarku u kolicima, kapetanica je muškog tima, a to joj nije jedini hobi

Da upornost ne prepoznaje riječ nemoguće, Banjolučanka Biljana Nedić, pravi je dokaz. Da se rad na sebi isplati i da predaja nikada nije rješenje, da je rušenje predrasuda način života, Biljana pokazuje svima i dokazuje da život u kolicima nije bolest nego stanje i ako ga prihvatite kao takvo, ne postaje nešto što vas određuje, već samo usputna stvar, kao na primjer tetovaža ili boja kose.

Biljana je diplomirana novinarka, zaposlena kao administrativna radnica. Košarkašica, plesačica, slikarica, spisateljica i blogerica. Svestrana i uspješna u žongliranju profesije i hobija. A jedan od hobija koji polako postaje više od toga je košarka.

"Košarku sam otkrila s 18 godina. Voljela bih da se to ranije dogodilo, jer mi je sport donio samo dobre stvari u život. Igram u muškom timu KKI "Vrbas" iz Banje Luke. Trenutno sam i kapetanica ekipe, čime sam zaista počašćena. Naš klub je jedan od najtrofejnijih klubova, ne samo u zemlji, već i u cijeloj regiji. Knjiga "Preko trnja do zvijezda", najbolje govori o nama i našem radu", kaže Biljana za Hercegovina.info.

S košarkaškom ekipom je proputovala pola Europe, ali joj i dalje ostaje vrijeme za druge aktivnosti. Košarka je i dalje centar, pa uz financijsku pomoć koja je neophodna, tu su podrške obitelji, prijatelja, pa se zajedničkim snagama sve može.

"Najveća podrška u sportu je financijske prirode. Naša oprema košta puno novca, prvenstveno kolica, kao glavni sportski rekvizit i samo ona su oko 10 000 KM. Kada imamo dobru opremu i dobre uvjete za trening i mi imamo dodatnu motivaciju da budemo što bolji. Kod nas se ljudi bave sportom iz čiste ljubavi, ne može se od toga živjeti. Puno vremena provodimo na primarnim poslovima, pa treninzi trpe, samim tim i rezultati su slabiji u odnosu na nekoga tko je sportu konstantno posvećen."

Biljana stavlja naglasak na košarku u kolicima i poziva na pažljivije praćenje ovog sporta. Nudi izazove i navijače može dovesti do euforičnog momenta. Ali nažalost, paraolimpijski sportovi nisu toliko posjećeni. Kada bi publika znala koliko truda i rada paraolimpijski sportovi zahtijevaju, možda bi bili i cijenjeni i više gledani.

"Tu postoji jedna važna stvar. Mi se ne borimo s fizičkim nedostacima. Živimo s njima i tu priča završava."

Izuzetno je bitno da ljudi promijenu svijest, da predrasude prestanu postojati i da se prema svima postupa i pristupa jednako.

"Ključna promjena je da svi prihvate da smo sportaši, bez obzira na koji način konzumiramo sport. Kada riješimo barijere u glavama, ove fizičke nećemo morati otklanjati, te će biti sasvim prirodno da imamo pristup svuda."

Biljanini planovi za budućnost su jasni. Ne želi planirati, voli živjeti u trenutku, da životu da lijepe šanse.

"Ostajem u sportu, to je sigurno. Želim se više posvetiti plesu. Sve ostalo zavisi od trenutnih prioriteta. Ako je sezona natjecanja, na terenu sam. Ako nije, trudim se zadovoljiti umjetničku stranu sebe, biti s obitelji i prijateljima", jasna je Biljana.

Osobe s invaliditetom treba prestati gledati kao posebnu kategoriju društva, jer dok god se bude posebna pažnja poklanjala i na njih se gledalo kao na drugačije, društvo ih neće prihvatiti kao ravnopravne članove društva. A oni to jesu.