FOTO  BIJELO POLJE Slavišu je prizivalo ognjište pradjedova pa je obnovio stare kuće, a pokreće i farmu magaraca

Gdje god da nas život odnese korijeni vuku rodnoj kući, rodnom kraju, a čežnja je jača što je godina više. Najbolji primjer za to imamo nadomak Mostara. 

41-godišnji Slaviša Lečić, kojega je zajedno s obitelji vihor rata otjerao iz Bijelog Polja, obnavlja imanje svojih pradjedova te pokreće farmu magaraca, a sve pod sloganom „Etno kutak-otrgnuto od zaborava“. Slavišina priča je jednaka pričama tisuća Mostaraca. Rođen je 1980. u Mostaru, gradu svojih predaka, i tu je živio do svoje jedanaeste godine. Onda ih je zadesio rat, kada zajedno s roditeljima i sestrom ide u izbjeglištvo u Vojvodinu. 

„Dugo mi je trebalo da shvatim da se stara kuća u Mostaru u kojoj su živjeli moji preci može restaurirati, obnoviti, umjesto da se sruši i izgradi nova“, priča svoju priču Slaviša. Dodaje da u mladosti nije shvaćao vrijednost tih starih objekata te da je to bila česta tema i rasprava s ocem. 

„Ta ideja je izgleda u meni sazrijevala i tinjala dugi niz godina, a sa svakim novim danom pretvarala se u neobičnu želju da ipak nešto konkretno uradim. Kako je vrijeme odmicalo, a godine se nizale, ti stari napušteni objekti sve više su me počeli prizivati“, piše Slaviša. 

Sjeća se i datuma kada se u njemu rodila ideja. Bio je početak ljeta, 21. lipanj, a smatra da ju je potaknuo i dolazak na svetu liturgiju u crkvu svetog Vasilija Ostroškog na Bežanijskoj kosi, kada su mu misli odlutale u Hercegovinu i na projekt obnove stare kuće. 

"Majka je preminula jako mlada 2001. godine u Vojvodini. Nakon što smo sestra i ja završili fakultete i zaposlili se, otac je imao jaku želju da se vrati u Mostar i obnovi cjelokupno imanje. Nažalost, nije uspio završiti taj posao. Preminuo je 2013. godine“, priča svoju priču dalje Slaviša. Otac mu je bio direktor škole u Potocima, a majka nastavnica. Nakon smrti majke, obitelj seli u Novi Sad, za koji ga vežu lijepe uspomene, a tu upoznaje i suprugu Jelenu. S obitelji jednom ili dva puta godišnje odlazi do Mostara, a jednom prilikom i kćerka izjavljuje kako bi željela da od te kuće napravi etno muzej. I tu počinje prikupljanje starih fotografija, predmeta, uspomena. 

"Projekt „Etno kutak – otrgnuto od zaborava“ nije samo moj projekt. To je projekt svih mojih predaka, kojega je zapravo već davno počeo moj otac. Veliko mu hvala za to. Cilj mi je da njegovu nedovršenu misiju kroz ovaj projekt i zaokružim“, piše Slaviša. Nabavio je i magarce, za sada ima par i trećeg na putu, a plan je već farma od 20-tak magaraca. 

„Za magarce sam se odlučio jer sam kao mali dosta slušao o njima. To je životinja koja je pomagala i bez koje se nije mogao zamisliti život u Hercegovini. Obnovio sam stare kuće, pokrenuo mini farmu, a ideja je da sada budu za osobno uživanje, a kasnije možda i veća farma, možda do 20-tak magaraca“, priča Slaviša. Poznata je ljekovitost magarećeg mlijeka, a i terapijski učinak ove životinje na djecu s posebnim potrebama.

Što god bilo Slavišin projekt je već uspio. Njime se vratio sebi, osvježio pamćenje na svoje pretke i ostavio ga na poklon djeci.