BHT transformirati u tv na hrvatskom jeziku

...koji su se svojski trudili dokazati kako je taj statut nešto što ne smije ni po koju cijenu stupiti na snagu. Njime se kao zadaje smrtonosni udarac, kako toj televiziji tako i samoj državi.

Piše: Dragan Jerinić, Nezavisne novine

Da Mehmed Agović, direktor BHT-a, nije izgovorio tu sudbonosnu, vizionarsku rečenicu i da mu ostali prisutni nisu dali za pravo potvrdno klimajući glavom baš u trenutku kada sam daljinskim zakačio taj kanal, vjerojartno bih nastavio ritualni večernji slalom od domaćih do regionalnih televizija. Ali, koga ne bi zainteresiralo što je to genijalno smislio Upravni odbor BHT-a da u desetak članova statuta sruši i državu i njenu televiziju.

Nisam do tada nešto pretjerano bio upoznat sa svim tim novim odredbama, ali nisu ni gosti u studiju imali priliku detaljno ih analizirati, jer su, po priznanju jednog od njih, kopije dobili nekoliko sati prije početka emisije, tako da sam mogao veoma brzo uhvatiti u čemu je štos.

Sadašnjem menadžmentu, na čelu s Agovićem, koji je godinama u osobnom sudskom sporu s Upravnim odborom, statut je u stvari idealna prilika da izmjeri vlastitu snagu prebacujući priču na politički teren tvrdeći da će vladajuće stranke preko Upravnog odbora postavljati urednike programa na BHT-u, a to se kao kosi s europskim principima te guši nezavisnost tog javnog emitera. Nije propustio priliku da nekoliko puta zazove sve, od OHR-a do Brxellesa, da se uključe u taj problem i priprijete političkim elitama da drže dalje prste od BHT-a i tako zaštite same temelje države.

Čak je u završnim trenucima emisije gošća Borka Rudić, glavni tajnik Udruge federalnih "Bh. novinara", osim što je pobrkala godine i visoke predstavnike te tko je donio Zakon o javnom sustavu, identificirala najveći problem s kojim se već godinama nosi BHT, a to je takozvana uravnilovka po kojoj se, eto, uređuje informativni program, točnije, urednici su opterećeni potrebom da se plasira podjednak broj vijesti iz Sarajeve, Banja Luke i Mostara, a sve na uštrb profesionalnog pristupa koji nalaže izbor vijesti po važnosti. Agović je potvrdio navedeno odgovorno obećavši da će se menadžnent u sljedećem razdoblju, čim obori statut, više posvetiti tom evidentnom problemu koji, prije svega, nalaže oslobađanje uredništva vlastitih profesionalnih zabluda u koje su upadali sve ovo godine.

Već danima razmišljam u kojem to svijetu i u kojoj to državi žive i rade Agović, Rudićeva i onaj sindikalac BHT-a? Očigledno da to nije ista Bosna i Hercegovina u kojoj žive i rade, simbolično rečeno, ljudi u Banja Luci ili Mostaru ili bilo kojem drugom gradu koji nije sastavni dio Sarajevskog kantona.

Ima tu neki veliki nesporazum koji nije niti će biti lako prevladati. Ti ljudi potpuno su uvjereni da su samo oni u pravu i da jedino njima pripada ta i takva državna televizija, taj BHT, te da će svi ostali u budućnosti biti izbrisani i iz onih pet posto programa, koliko se pravi u mostarskom i banjalučkom studiju, samo kad im OHR i Bruxells pomognu srušiti taj novi statut.

Najbolji dokaz ove tvrdnje je činjenica da su svi gosti debate bili iz Sarajeva. Time je slikom dokazano da se navodni problem tiče samo sarajevske medijske scene, a nikako cjelovite BiH, kako joj vole tepati novinarski državotvorci. Da postoji bar malo profesionalne mudrosti u uredništvu te televizije, onda bi se bar potrudili da nađu nekog u Banja Luci, Mostaru ili Tuzli tko se potupno slaže s rečenim, ali bi privid bio drugačiji, bolja podloga za priču. Ovdje je poruka kristalno čista, o sudbini BHT-a pita se samo Sarajevo, ostali nemaju što tu tražiti.

Druga činjenica je da informativni program prati strukturu zaposlenih, jer od oko 1.000 zaposlenih na BHT-u, samo njih pet posto je izvan Sarajeva. Da, da, samo oko 50 ljudi je stalno zaposleno na BHT-u iz Banja Luke, Mostara, Tuzle i Zenice. Ovaj brojčani principu pobija javne priče Agovića i Rudićeve, koje u suštini predstavljaju obični bezebrazluk. Mjesta na ekranu izvan Sarajeva ima samo za pet posto. I ništa više.

Televizija koja se predstavlja kao državna u vijestima oko ponoći u subotu navečer nije imala izvještaj iz Banja Luke, sa Trga Krajine, gdje je organizirana spektakularna proslava nakon što su nogometaši Boraca potvrdili šampionsku titulu u Premijer ligi. Državnoj. Samo suva vijest od jedne-dvije rečenice.

Nekoliko tisuća Banjalučana slavilo je sa svojim nogometašima uz glazbu i vatromet dvjesta-trista metara od dopisništva BHT-a. Dovoljno daleko da ne pošalju kameru i nevažno da uredništvo nije moglo naći ni sekundu u vijestima za živi kadar, ali su zato imali izvještaj sa slikom iz Barselone.

Ili su urednici pažljivo slušali Agovića i Rudićevu pa su odlučili da, što bi rekli, profesionalno pristupe odabiru vjesti, ili se tu radi o nečemu drugom, realnijem pristupu životu i problemima s kojima se nosi ovo društvo. Bit će da je ovo drugo.

Točno je da je "Barca" mnogo, mnogo važnija sportska vijest u europskim okvirima, ali je banjalučki Borac mnogo važniji za BiH. Tretiranje Borčeve proslave nije tehničke prirode već je suštinski problem Javnog sustava, BHT-a, radija, televizije, točnije, svega što nosi etiketu državnog na medijskoj sceni, suštinski problem s kojim se nosi ova država. Sva priča o statutu, profesiji, standardima i konvencijama pala je u vodu u subotu navečer, u stvari, ona godinama nema smisla niti računice, ali je krajnje vrijeme da se počne rješavati.

Osnovni problem nije statut BHT-a, već je potrebno zakonski reorganizirati Javni sustav po jedino realnom i poštenom principu, tri nacionalna javna servisa - bošnjački, srpski i hrvatski, sa sjedništenm u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru. U tu proceduru treba ući bez odgađanja.

Danas de fakto Bošnjaci imaju dva javna servisa - Federalnu TV i BHT, dok Srbi imaju RT RS. Hrvati su potpuno medijski zakinuti, ušutkani. Logično bi bilo da BHT na neki način preraste u hrvatski servis sa sjedištem u Mostaru, a da se takva tri servisa vide na čitavom prostoru BiH. Građani bi birali koji će servis gledati i kojem će platiti pretplatu.

Ta tri servisa mogu imati jedinstveno koordinaciono tijelo koje se može, a ne mora zvati "Javni sustav BiH", koje ne bi emitiralo program, ali može, na primjer, organizovati izbor pjesme za "Eurosong" i slične stvarčice. Biti, u stvari, nekakva kopča s ostalim europskim javnim televizijama. Ovako bi se sigurno bolje i razumjeli.