Alija Izetbegović i SDA su do 01. ožujka 1992., bili za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji.
"Razvojačenim braniteljem, u smislu ovoga zakona, smatra se pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane, Armije Republike Bosne i Hercegovine i policije nadležnoga organa unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Oružane snage), koji je sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine, odnosno do prestanka izravne ratne opasnosti i koji je razvojačen rješenjem nadležnoga vojnog tijela kao i osoba koja je sudjelovala u pripremi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine u vrijeme prije 18.09.1991. godine, a koja je angažirana od nadležnih tijela.
Pod sudjelovanjem u obrani Bosne i Hercegovine, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se sudjelovanje u oružanome otporu i djelovanje koje je u izravnoj svezi s pružanjem otpora."
18. rujna 1991. dan je i kada je uslijedila izravna okupacija doline Neretve, od strane Jugoslavenske narodne armije i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, proizišla iz dogovora Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića, nazvanog Historijskim sporazumom, kojeg prenosimo u cijelosti:
Srpsko-muslimanski «Historijski sporazum»: Muhamed Filipović - Radovan Karadžić ( 2. 8. 1991.)*
"Suočeni sa razvojem događaja koji u sebi nose sve veću opasnost konfrontacije naša dva naroda, čiji se interesi historijski ne sukobljavaju i koji nikada nisu imali sukob takve vrste, svjesni svoje odgovornosti pred narodima koje zastupamo i svim narodima Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, odlučili smo da u cilju buduće suradnje i mira uspostavimo i potpišemo sljedeći politički Sporazum:
1. Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje istorijskih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2. Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njenog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3. Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno istorijsko opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajendice.
4. Saglasni smo da Bosna i Hercegovina treba da bude pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, sa pravnim ingerencijama na svakom dijelu svoje teritorije, pod uslovom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnov pravnog sistema zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5. Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive sa nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6. Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biće uređeni u zajedničkom ustavu, uz korišćenje evropskih standarda.
7. Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i historijski osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcionisanja saveznih odnosno zajedničkih organa: monetarnog sistema, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i spoljnih poslova.
8. Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslovenska zajednica ona koja obuhvata svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituišu takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge."
Isto tako, okupaciji doline Neretve i grada Mostara prethodio je dogovor Predsjednika Predsjedništva RBiH, Alije Izetbegovića i glavnog štaba JNA, na čelu s generalom Blagojem Adžićem, o nemiješanju Bošnjaka Muslimana u sukob Republike Hrvatske i tadašnje JNA koja je s prostora BiH izvodila vojne operacije na Republiku Hrvatsku.
Historijski sporazum je ozbiljno doveo u pitanje odnose između hrvatskog i bošnjačko- muslimanskog naroda u BiH, nakon čega su predstavnici hrvatskog naroda u BiH izravno tražili da se predstavnici bošnjačkog naroda očituju jesu li za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji ili ipak žele da BiH krene putem neovisnosti poput Slovenije i Hrvatske.
Nakon prvog ratnog zločina nad hrvatskim civilima u mjestu Ravno i sramne izjave Predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, kako zločin u Ravnom nije njegov rat, pale su sve maske. Tada je postalo jasno kako predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović, na čelu R Bosne i Hercegovine želi štititi samo interese bošnjačkog muslimanskog naroda, što je i potkrijepio svojom izjavom kako između interesa države Bosne i Hercegovine i interesa bošnjačko muslimanskog naroda, bira interese svog naroda.
18. rujna 1991. godine hrvatski predstavnici hrvatskog naroda u BiH uvidjeli su kako moraju početi s organiziranjem svojih oružanih snaga koje će biti sastavljene od redova dragovoljaca Domovinskog rata, i koji će nakon utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (18. studenog 1991.), Referenduma o neovisnosti BiH (1. ožujka 1992.) i priznanja Bosne i Hercegovine (06. travnja 1992.), 08. travnja 1992. početi djelovati kroz Hrvatsko vijeće obrane, kao jedinu organiziranu političku i vojnu snagu u BiH.
Danas, dvadeset tri godine nakon početka organiziranja oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane, događa se falsificiranje povijesti, dragovoljci Domovinskog rata se masovno izvode iz stečenih prava, a istina o Domovinskom ratu u potpunosti se iskrivljuje. U isto vrijeme, kao organizatori obrane i dragovoljci Domovinskog rata, masovno se i nezakonito u prava uvode pripadnici Armije BiH, članovi Stranke demokratske akcije, o čijem organiziranom djelovanju ne postoji nikakva evidencija prije 08. travnja 1992. kada su se bošnjački pripadnici Jugoslavenske narodne armije počeli masovno uključivati u teritorijalnu obranu BiH, gdje su sve svoje vojne i političke sposobnosti pokazali 1993. godine kada su masovno napali Hrvatsko vijeće obrane, želeći Bošnjacima u BiH priskrbiti novi životni prostor kao kompenzaciju za teritorije koje su izgubili od srpske vojske 1992. godine.
Hrvatski organizatori otpora i dragovoljci Domovinskog rata najzaslužniji su za gašenje stoljetnog sna o Velikoj Srbiji koja je trebala obuhvaćati zapadne granice Karlovac-Virovitica-Karlobag, snose ogromne zasluge za obranu Republike Hrvatske, najzaslužniji su za nestanak Jugoslavenske narodne armije, bez njih ne bi bilo obrane i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH, niti teritorijalnog opstanka Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama, stoga nam nije jasno na temelju kojih povijesnih činjenica je utvrđeno izjednačavanje prava hrvatskih i bošnjačkih branitelja u obrani BiH počevši od 18. rujna 1991. godine, kada su i Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije svojim političkim djelovanjem čvrsto pokazali kako su, sve do referenduma za neovisnost BiH, 01. ožujka 1992., bili za ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji.
A kako se bošnjačka politička elita u Sarajevu, samo nekoliko tjedana prije dolaska srpsko-crnogorskih rezervista u dolinu Neretve i Mostar pripremala za obranu i neovisnost Bosne i Hercegovine, pogledajte na linku snimke sarajevskog Koncerta za mir od 28. srpnja 1991.
Povodom dvadeset treće obljetnice početka organiziranja obrane od velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini, svim hrvatskim dragovoljcima Domovinskog rata, organizatorima otpora, pripadnicima aktivne i pričuvne policije Herceg-Bosne, obiteljima poginulih hrvatskih branitelja, želimo iskazati zahvalnost i poštovanje za svu žrtvu i patnje koje su podnijeli za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH
IZ DOMOVINSKOG RATA
Vezani članci