Afere Reket i Murdoch - Mediji i mlijeko - iskušenje tabloida
Ako Zlatko Lagumdžija, Damir Hadžić, Marin Ivanišević smatraju da je ta stvar čista, pravno neupitna, politički vjedodostojna i da su oni u toj stvari nedužni. Ako jeste, neka mi samo klimajući glavom, simboličnim išaretom, odobre da objavim ta, kako taj kružok tvrdi u predistražnim radnjama, benigna, neobavezna stranačko-jaranska čavrljanja u kojima se spominju milioni maraka. Neke javnost, a ne ucijenjeni tužitelji o tom verbalno-kriminalnom aspektu da svoju konačnu riječ.
Znam, provjerio sam u više respektabilnih odvjetničkih kancelarija: objavljivanje te audio-vizuelne materije je kazneno djelo, nimalo benigno i nipošto bezazleno. Bi li bilo medijski atraktivno? Jašta bi! Da li bi se odrazilo na tiraž ovoga lista? Bi, kako ne bi, otišao bi tiraž u nebesa, u trenutku kada nam je najpotrebniji.
Ostaje samo sitno, a jedino važno pitanje i suštinska dilema: da li bi to bilo zakonito? Naravno da ne bi, sve dok akteri te pomalo zaboravljene afere ne bi dali saglasnost da se objavi ta zahtjavna, medijski pikantna građa.
Prošli smo posljednjih desetak godina lider SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija kroz isto obavještajno-pravosudno podzemlje/čistilište. Mjesecima je presretalo, prisluškivalo, motrilo, nadziralo ne znam baš koliko, ali očito dovoljan broj telefona, e da bi mogli na stotinama stranica, transkripata argumentirano dokazati tezu o pripremanju državnog udara u koordinaciji oporbenih subverzivaca (Lagumdžija i društvo) i njihovih medijskih kolaboranata (Senad Avdić, prije svih, sada bi se rado prišlepali marginalni medijski kolateralci okupljeni oko „najgledanijeg televizijskog magazina" 60 minuta). Bez naše suglasnosti, točnije na naše zaprepaštenje, mediji ( „Dnevni avaz", najprije, a potom i mafijaški bošnjački amblematski tjednik Ljiljan) iz dana u dan, iz tjedna u heftu, informirali su, zabavljali, šta li već, javnost pikanterijama iz telefonskih blebetanja, malih noćnih razgovora operativno zahvaćenih „sigurnosno interesantnih lica".
Da je neki od tih medija, novinara, radnika u oblasti parazitskog nevladinog sektora od mene tražio suglasnost da objavi inkriminirane telefonsko-transkriptske dokaze, sa zadovoljstvom bih mu izašao u susret, odobrio bih to bez dvoumljenja jer u njima nema ništa što bi me kompromitiralo više nego što sam se izvorno potrudio to budem i nastojao da o svemu kažem u cinično-humornom ili informativno-sigurnosnom ključu sve što mi je i na umu i na drumu, što na drumu to u kolumnu.
Naravno, cijeli ovaj uvod referira se na propast decenijama najtiražnijeg svjetskog tabloida, britanskog „Biča Božijeg" magazina News of the World: je li u tom skandalu država bila u službi medijskih pirana, ili je decenijama medijsko piraterijsko divljanje bilo u službi države, ustanovit će Parlament Velike Britanije, pred kojim su prekjučer medijski apostol Rupert Murdoch i njegov sin, pritiješnjeni dokazima, proplakali kao mala djeca. Murdochove su se novine, naime, olako, hladnokrvno, „istraživački" (moglo bi se reći u preliminarnoj fazi zločinački) angažirale oko neke jadne kidnapirane djevojčice.
Bosansko-sarajevski ekvivalent - prije pet-šest godina obavezao sam se da slova neću napisati o otmici sina nogometaša Mirze Varešanovića dok se obiteljska agonija ne okonča. Na svu sreću cijela je priča na najbolji način završena, a medijski kajmak je pokupio Dnevni avaz koji je sve vrijeme bio na licu mjesta, objavio slike djeteta, otetog, pa puštenog „pod određenim uvjetima", Za tu „humanitarnu kinderdorf operaciju" koristili su sva raspoloživa sredstva - potkupljivali policiju, korumpirali pravosuđe, udjenuli se u vrhove vlasti, ucjenivali, reketirali stotine ljudi temeljem nelegalno prikupljenih telefonskih poziva.
Skandal u Velikoj Britaniji sa medijskom, moralnom, finansijskom, državno suportiranom invazijom na privatnost, udarima na elementarna prava građana ne može se pokriti državnim alibijem. Buni se, vrišti donedavni predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović što je njegova kćerka urednica Nezavisnih novina saslušana „na okolnost" objavljivanja pet tisuća telefona koje prisluškuje Držvna agencija za istrage i zaštitu.
U bosanskim razmjerama skandal koje su napravile „Nezavisne novine" objavljujući spisak ( pet tisuća) prisiuškivanih telefona ( upozoravajući kriminalce, teroriste, pripadnike mreže podrške ratnim zločincima iz entiteta, države i regiona na oprez u komuniciranju) recipirano je kao „medijska sloboda" te je u skladu s tim i odbrana dizajnirana. Radmanoviću je drama što je u istrazi Tužiteljstva Bosne i Hercegovine u vezi s tim međunarodnim skandalom saslušana njegova kćerka Bojana Radmanović da bi potvrdila, a jeste, da je sporni spisak prisluškivanih osoba dobila od svoga šefa Željka Kopanje, a on od ministra policije Stanislava Čađe.
Nije problem članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Radmanoviću što je u toj aferi nepopravljivo narušen autoritet zemlje koju predstavlja, ne mora je ni voljeti, ni priznavati, ali koji ga je vrag tjerao da se uhvati posla državnika. Radmanoviću, upornom i predratnom i ratnom i poratnom budžetskom glodaru na službi čas u Sarajevu, čas u Banjoj Luci, najteži je problem što je njegova kćerka saslušana u vezi s nečim u osnovi nevažnim, nego što je država na čijem je čelu međunarodno markirana kao leglo opasnog šverca oružja u nedemokratske režime širom svijeta.
Svašta bi se još ovdje moglo dodati, „provjerenih saznanja" i „natovariti informacija iz izvora bliskih obavještajnim službama" Ako je, recimo, australski medijski mogul Rupert Murdoch pratio svog sina u britanskom Parlamentu, pa se i sam oglasio, kakav je problem Rdmanoviću da u istrazi Tužiteljstva BiH u vezi sa objavljivanjem brojeva prisluškivanih telefona bude pri ruci svojoj kćerci koju je zaposlio u Dodikovoj medijskoj slabosti - Nezavisnim novinama?
Nije tajna novinarstva u tome što objaviš, nego u onome što sakriješ, ne objaviš... (Senad Avdić/slobodna bosna)
Vezani članci