FOTO  60 GODINA U ISTOJ RADNJI Satovi su njegova prva ljubav, ovaj gospodin još voli sevdalinku, i jednu ženu

Dok hodamo prema Titovoj, držimo se ono malo hlada kod razvaljenog Razvitka, na ulicama je turista znantno manje negoli lokalaca i u kombinaciji s pokojom kišom zadnjih dana svjedočimo pozdravu ljeta. Nismo išli turistički u Stari Grad niti smo gonjali papire u moru birokratskih nabijenih kućara na uskom lokalitetu, išli smo provjeriti još jednu stvar koja je na izmaku. Zanati općenito, ali ovaj put konkretno urar sa šezdeset godina radnog iskustva – na istom mjestu. Dočekao nas je 83-godišnji Ekrem Duvnjak, vlasnik i jedini radnik godinama, a svi koji ga poznate, znate vrlo dobro da smo ga morali uloviti prije 12 jer mu je radno vrijeme navijeno, kao i njegovi satovi, od 8 do 12 sati. Košulja, kravata, hlače „na peglu“ i cipele su prepoznatljivi njegovani outfit stare škole koja je, također, na izdanku. Za hercegovina.info ispričao je sićušni dio svo svog života i posla.

„Zanat sam naučio 1956. tu u, kako smo znali reći, srednjoj ulici kod Zagrepčanina Ivana Mihokovića. On je radio 'Pod lipom' i onda je otvorio novi lokal i mene primio na zanat u kući Hajre Muftića. Nakon treće godine zanata prešao sam kod Sime Radića, a kod pokojnog Joze Buljana sam polagao i položio zanat“, počinje svoju priču Duvnjak. Put ga je malo nanio i u mostarski Galeb, no kratko se zadržao „1959. i 1960. sam otišao raditi u tvornicu Galeb i radio na instrumentima zrakoplova, ali onda su njih prebacili u Zemun na popravku i proizvodnju, a ja sam odlučio otvoriti svoju radnju“, nastavlja.

Puno toga se promijenilo u 60 godina.

„U ovom poslu se dosta promijenilo, radi se o sitnim ili krupnijim urarskim poslovima, pa sve do satova za džamije ili crkve. Ja se ne bih usudio raditi te velike satove jer iziskuje tjelesne mogućnosti pa je to više za mlade osobe i stručnjake koji moraju biti u svakom pogledu pripremljeni za to“, ističe.

Prije je bilo „onih para“, ali i sada se može živjeti od svojih ruku.

„Prije rata moje kolege i ja samo što nismo spavali u radnji, radili smo ni petka ni sveca. Po 15 komada specijalnih satova smo znali popravljati vikendom, mimo ovih sitnih svakodnevnih poslova i kućnih satova. Može se i danas zaraditi dovoljno, kako ne. Iako mi je 83. godina u mene mozak radi savršeno. Rodio sam se kod Neretve u Duvnjakovom sokaku, tu kraj Ibre Torle. Cijelo djetinjstvo sam proveo s kozama po Neretvi, tzv. mađarice koze koje ostavite ispred kuće i nađete ispod Starog Mosta. Rat je bio, moralo se svašta raditi i roditelje slušati“, priča nam Ekrem Duvnjak.

Osim satova, velika i nepotpuno ostvarena ljubav je i glazba.

„Predviđali su mi karijeru operskog pjevača. Međutim, Simo Radić mi nije dao jer je govorio da trebam raditi, iako je direktorica škole molila njih da nastavim. Svirao sam i trubu u Abraševiću od 1956. 'Prvi glas Mostara' osvojio sam 1958. u sevdalinkama, tj. narodnoj glazbi i onda počeo stasati kroz to. Na kraju sam prestao jer su se stalno tražile izvorne pjesme, iako sam imao knjigu svojih pjesama, nikad nisam volio ono što svi pjevaju. Satovima sam se posvetio srcem i dušom, ali pjesma će uvijek imati posebno mjesto u srcu“, prisjeća se on.

Svoj prvi alat je, zapravo, dobio.

„Alat sam dobio od svog majstora i nije ništa obnovljeno. Ja radim s njim 60 godina“, nastavlja.

Digitalne i „smart“ satove poštuje, ali nije siguran da bi ih nosio.

„Gledajte, to je sasvim normalno. Tržište i tvornice traže svoj put, tu jasno ima modifikacija i prešlo se na elektroniku. Ne znam zašto kažu da su ovi novi satovi pametni. Ja sam individualac i volim ono što je izvorno. Mom zlatnom satu je 60-70 godina i ja ga povremeno navijem. To mi je ljubav i ne volim bespotrebno kinđurenje“, dodaje.

Posao, kao i većina ostalih rijetkih zanatlija, nema kome ostaviti.

„Imam ja sina, on je isto probao raditi, ali za ovaj posao trebate imati afiniteta, smirenosti, ljubavi. Isto kao voćka kad je posadite, morate stalno zalijevati i tepati joj. Upornost je jedna velika stvar, a ja sam uporan u svemu, ovdje pogotovo“, kaže Ekrem.

Turisti su redovni posjetitelji.

„Mnogi turisti dođu pa slikaju. Iz Španjolske, Norveške, Moldavije, Luxemburga, baš odsvakud ih ima. Njima je to zanimljivo, uvijek nešto pitaju“, svjedoči nam.

Sat po kojem se ravnao cijeli grad.

„Tu je zidni sat koji će se isto prodati, ovaj je iz Stoca i od 1967. je u mene. Po ovom satu se ravnao Mostar i ovdje je stajao do rata. Nisam ga htio prodavati jer mi je to izvorni sat. Ja bih ga dao za 100 maraka, iskreno. Danas je takvo vrijeme da ljudi hoće nešto nešto dobro, a da ne moraju platiti skoro ništa“, kaže.



Nije sve u novcu. Ljudi donose njima drage stvari kako bi ih on ponovno oživio.

„Evo npr. ovaj sat mi je donijela jedna gospođa prije tri dana. Muž joj je umro i govori mi 'majstore, probaj ovo popraviti'. A svi znaju da kod mene 'ne može da ne može', ja ću uvijek od nečeg napraviti nešto“, kaže nam vlasnik ove radnje.

Na ulicama grada nećete naći puno odjevenih ljudi kao naš sugovornik.

„U Mostaru sam uvijek bio zapažen, uredan i opeglan. Moralo je to biti to. Čovjek se mora obrijati, umiti, ja nosim kravatu i košulju svaki dan. Gledajte, svatko ima svoj način i oblačenja i opuštenosti što ne uključje neurednost. Ja isto volim opuštenost, kući redovno obučem kratki šorc“, nastavlja.

Ljubav o kojoj su svi pričali.

„O meni i supruzi pričao je Mostar. Mi smo se zabavljali 3 godine. Ona je iz Zahuma, kraj Prve osnovne škole i ja sam išao po nju tri puta dnevno, bilo to sijevalo, padalo, puhalo ili snijegovi padali. Od 1960. do 1963. išao sam sigurno 2-3 puta do Zahuma, ali evo, isplatilo se. Mi smo u braku 59 godina, a to su fine godine“, završava Duvnjak.

Ekrem Duvnjak i njegova „sahadžijska radnja“, kako je naslovljeno na staroj reklami, zasigurno su rijetki primjeri grada koji ga vraćaju izvornom, otkrivaju njegovu stvarnu i staru dušu.