Priča o Mari i Kari: Od grada bez dvorane do najvećih svjetskih rukometnih arena

Mostar može i mora biti sretan i ponosan jer je dao svoje najbolje sinove u ovu zlatnu rukometnu generaciju Hrvatske koja je osvojenom broncom na EP u Poljskoj najavila pohod na svjetske visine.

S druge strane Mostar se mora stiditi što svojim sportašima nije stvorio uvjete da se normalno bave sportom. Tu činjenicu, ali i uspjeh naših Karačića i Marića treba spominjati svuda i svakodnevno.

Kada su naši heroji osvojili broncu svi su požurili slikati se i slaviti sa njima. Nema onoga tko je ostao ravnodušan na ovaj veliki uspjeh, a sam doček u Mostaru bilo je nešto o čemu će se pričati još godinama.

Naravno zaslužili su Mara i Kara takvo nešto, kao što godinama zaslužuju respekt i poštovanje za sve što su postigli, a postigli su zaista mnogo. Sve je počelo u Zrinjskom, klubu koji također zaslužuje puno više poštovanja nego što ga dobiva od grada i lokalne zajednice u kojoj egzistira.

HMRK Zrinjski izbacio je na površinu mnogo talenata, a znajući da Mostar nema sportsku dvoranu uspjeh Mare i Kare i njihovog Zrinjskog bez imalo pretjerivanja ravan je najvećim svjetskim sportskim dostignućima.

Sada je lako pisati o Mari i Kari kao vrhunskim sportašima, ali njima na putu do uspjeha nije bilo lako. Zrinjski im je bio polazna točka, a da se negdje u tuđem svijetu uspije moraš biti puno uporniji i bolji od domaćih momaka. Mara i Kara su uz talent imali u sebi nešto, ono što mi kažemo mostarsko koje ih je tjeralo da dokažu i pokažu da su bolji od ostalih i uspjeli su u tome.

Pisac ovih redova sjeća se vremena kada su Mara i Kara igrali  za svoj HMRK Zrinjski. Tada priije nekih desetak godina iako golobradi bili su nositelji igre svog matičnog kluba, a školska dvorana na Bijelom Brijegu bila je odlično popunjena kada je igrao Zrinjski. Nekako u to vrjeme navijači su znali cijeniti dobre sportaše i znali su ih nagraditi svojim dolaskom u dvoranu.

Danas dvorana uglavnom zjapi prazna iako HMRK Zrinjski i dalje odlično radi i stavara talente koji će jednog dana, nadamo se naslijediti Maru i Karu kojima je tek sada pripao komad slave u gradu iz koga su potekli.

Mara i Kara zaslužili su davno biti ikone svoga grada zbog svega što su prošli. Njihov put s pravom se može nazvati od trnja do zvijezda, ili po mostarski od grada bez dvorane do najvećih svjetskih rukometnih arena.

Balada o Mari i Kari počela je onih dana kada su prvi puta kročili na rukometni teren, ona traje i dalje na ponos svih nas u njihovom Mostaru, a svoj vrhunac tek treba da doživi.

Iskreno se nadamo da će taj vrhunac biti na postolju sa zlatnim medaljama oko vrata na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama skupa sa svojim suigračima iz reprezentacije Hrvatske.

HERCEGOVINA.info