Martina Pandža: Ponosna sam na sebe i ni jednog dana nisam razmišljala da odustanem
Martina Pandža mlada je rukometašica koju naš portal prati od samih početaka njenog bavljenja sportom. Od toga je prošlo već punih 10. godina i njen sportski put trebao bi biti primjer svima koji se misle baviti sportom.
Na današnji dan prije 10 godina odradila sam svoj prvi rukometni trening. A danas, 10 godina kasnije iza mene je preko tisuće i tisuće treninga. Od malena pokazala sam veliko zanimanje za sport. Išla na razne sportske aktivnosti. I od 18.11.2009 krenula na rukomet. Svoj prvi trening odradila sam u dvorani Građevinske škole, u svom prvom klubu HRK Kosača.
U ovih 10 godina promijenila sam šest klubova i oko 15 trenera. Ovaj moj put od Mostara, Jablanice i Gruda pa sve do Frankfurta bio je pun uspona i padova, puno suza i smijeha, radosti i tuge, sreće i nesreće, pobijeda i poraza, medalja, titula i nagrada, puno putovanja, igranja i druženja. Obišla sam i najveće rukometne kampove u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Bila sam aktivna na kampovima sve od najboljeg rukometaša svijeta Ivana Balića, pa sve do najbolje rukometašice svijeta Andree Lekić.
Upoznala puno ljudi, stekla velika poznanstva te sklopila brojna prijateljstva. I evo od hobija i ljubavi prema rukometu, gazila sam sve od kadeta, juniora, seniora, igrala prvu ligu FBiH, Premijer Ligu BiH, Kup BiH, imam iza sebe i dvije europske utakmice u Rumunjskoj, i evo danas igram 3. njemačku Bundesligu. To je za mene jedan veliki uspjeh i mogu reći da sam ponosna na sebe. Ni jednog dana nisam razmišljala da odustanem i samo sam htjela ići dalje, imam neke svoje ciljeve i želje i ne želim stati.
Rukomet je samnom išao i kroz moje školovanje. Nije uvijek bilo lako i jednostavno i neće nikad biti to je sigurno. Rukomet također zahtjeva i mnoga odricanja. Uvijek sam željela ići u ineozemstvo igrati rukomet. Jedan dio mojih snova se pomalo ispunjava. Idem korak po korak, 3.Njemačka liga je dobra i kvalitetna te postoje razne mogućnosti za dalje. I želim također reći da su svi klubovi u kojima sam igrali imali ulogu u mome razvoju. U nekima sam se osjećala lijepo, a u nekima manje lijepo i naučila svoje lekcije za dalje.
Želim se zahvaliti svim svojim trenerima u ovih 10. godina od svakog sam naučila po nešto. Sa nekima sam se super slagala ,sa nekima malo manje ali sve je to dio igre i života. Najveće zahvale u životu dajem svojoj obitelji koji su me pratili i podržavali u svemu ovome. Bilo je tu i loših odluka koje sam donosila, ali zajedno smo sve to rješavali. Da je sve ovo bilo lako nije, ali da je vrijedilo u potpunosti. Tek sada dolazi vrijeme za ono najbolje. Samo da me posluži zdravlje i zaobiđu ozljede.
Vezani članci