BRAĆA EREŠ KOJA ŽIVE RUKOMETNI SAN Jedan je slučajno postao golman, a od Izviđača su obojica došli do rukometnog vrha

U srcu zelenih brežuljaka Hercegovine, među tvrdim kamenom i predivnim rijekama, leži grad Ljubuški - kolijevka za sportaše. Poput skrivenog dragulja, ovaj maleni grad odiše sportskom strašću i prepoznaje se kao gnijezdo izvanrednih talenata koji su oblikovali sportsku povijest. Ovdje, u ovom čarobnom kutku kao da raste i cvjeta naraštaj za naraštajem sportskih velikana. Ova zemlja oblikuje njihove korake, čvrstoćom stijene ispod njihovih stopala, pružajući im temelje za vrhunske sportske podvige.

No, između ovih prekrasnih brežuljaka i pitomih dolina, jedan sport posebno izrasta kao simbol strasti i izvrsnosti - rukomet. Ovo je grad u kojem rukomet doslovno teče kroz vene njegovih stanovnika. Ovdje je rukomet više od pukog sporta - to je način života koji se prenosi s generacije na generaciju.
Dok smo se otiskivali u potragu za inspiracijom, naša avantura nas je neočekivano odvela do Gornjih Radišića, malog sela gdje smo otkrili obitelj Ereš - iznimno talentiranu obitelj koja je u najmanju ruku osvojila naša srca. Imali smo čast provesti vrijeme s dvojicom braće, Josipom i Ivanom kako bismo razgovarali o njihovim nevjerojatnim sportskim uspjesima. Kroz iskren razgovor, otkrili smo njihovu strast prema sportu, nepokolebljivu predanost i radnu etiku koja je rezultirala impresivnim dostignućima na sportskim terenima.



Rasvjetano djetinjstvo u 'Erešovoj mali': avanture, prijateljstva i radost malog svijeta

"Djetinjstvo provedeno u maloj sredini, posebno u našem naselju poznatom i kao 'Erešova mala', bilo je poprilično ludo i zanimljivo", izjavio je Ivan s osmijehom dok je prisjećao svojih dječjih dana. "Imali smo sreću da se uvijek možemo igrati s brojnom djecom iz našeg susjedstva. Svaki dan donosio je novo uzbuđenje i uvijek smo bili okruženi veseljem i smijehom"
 
Dok su se prisjećali svojih najranijih godina, Josip je nadodao: "Naša obitelj je bila temelj naše sreće. S Marijom, našom sestrom koja je uvijek bila tu za nas, i roditeljima koji su nas odgajali s bezgraničnom ljubavlju i onim pravim hercegovačkim vrijednostima, imali smo podršku koja je oblikovala naš put", kazao je.



Našem se razgovoru ubrzo pridružila i njihova majka Ljerka koja je nadodala jednu zanimljivu opasku. "Imali smo divnu djecu koja su bila razigrana, vesela i ponekad vrlo nestašna. No, njihova strast prema rukometu bila je nevjerojatna. Bez obzira na sve, naša kuća bila je poprište njihove živahne igre s loptom.
Njihovi udarci bili su precizni, ali na žalost, moje vaze i posude s cvijećem nisu uvijek izdržale taj rukometni izazov. Kako su odrastali, njihova igra postajala je sve intenzivnija, a moje vaze su padale kao žrtve njihove neumorne strasti. Pokušavala sam ponovno i ponovno saditi cvijeće, ali njihova energija bila je neumoljiva. Bilo je kao borba s vjetrenjačama".

Već nakon prvih nekoliko minuta razgovora s obitelji Ereš, našoj ekipi bilo je jasno da su upoznali iznimno brižnu i povezanu obitelj. Njihova srdačnost, toplina i međusobna podrška stvarali su atmosferu ispunjenu ljubavlju i harmonijom. Bilo je očito da su Josip, Ivan i njihova obitelj gradili temelje na važnim vrijednostima poput poštovanja, zajedništva i uzajamne podrške.

U srcu igre: od prvih rukometnih koraka do vrhunskih sportskih dostignuća

"Naš otac je vozač autobusa i često je prevozio razne rukometne timove kao što su Barcelona, Ademar León i Ciudad Real kad su igrali utakmice protiv našeg Izviđača", izjavio je Josip. "Još kao maleni dječak, redovito sam ocu pravio društvo i vozio se s njima u autobusu i doslovno sam imao priliku iz prve ruke osjetiti atmosferu. Zamislite samo kako sam se osjećao, ja malen redovito okružen profesionalnim igračima, ne mogu Vam niti opisati taj nalet adrenalina koji se širio među svima nama. Gledajući ih kako se pripremaju, igraju i ostvaruju velike pobjede, moja ljubav prema rukometu samo je rasla. U tim trenucima sam iz prve ruke svjedočio snazi timskog duha, upornosti i strasti koja je oblikovala moju viziju o tom sportu. To me inspiriralo da sanjam o vlastitom putu u rukometu i ostvarim svoje snove."


 
Dok je Josip oduvijek gajio ljubav prema rukometu, Ivanova priča bila je nešto drugačija. "Nisam odmah znao da je rukomet moj sport", priznao je Ivan s osmijehom. "Kao mali, eksperimentirao sam s različitim sportovima i interesima. Iskreno nogomet mi je ispočetka bio sto puta bolji i draži."
"Imao sam tu sreću da me roditelji podržavaju u svemu što sam radio. Isprobavao sam različite discipline kako bih pronašao svoju strast", nastavio je Ivan.

"No, svaki put kad sam se vraćao rukometu, osjećao sam nešto posebno. Postupno sam otkrivao da me ta igra strastveno privlači. Osjećao sam se živim i slobodnim na terenu, kao da sam pronašao svoje mjesto. Kada sam napokon donio odluku da se posvetim rukometu, to je bio prekretnički trenutak u mom životu", kazao je Ivan. "Svjestan sam da sam možda kasnije pronašao svoju strast u ovom sportu barem u odnosu na mog brata Josipa, ali upravo ta raznolikost iskustava i proba pomogla mi je da još više cijenim rukomet i posvetim mu se s većom predanošću. Sada, dok gledam unatrag, shvaćam da je ta raznolikost putovanja ključna u oblikovanju mene kao sportaša i kao osobe."

Ivan je imao sreću da odmah započne svoju rukometnu avanturu na terenu s klubom Izviđač.  

"Počeo sam kao krilo i vanjski igrač, uživajući u brzini i agilnosti koje ta pozicija zahtijeva." No, nakon dvije godine provedene na tim pozicijama, dogodio se preokret. "Tada smo shvatili da klubu nedostaje golman", rekao je Ivan. "Ponuđena mi je prilika da preuzmem tu poziciju. Isprva sam bio nesiguran jer je to bio potpuno novi izazov za mene. Ali s obzirom na potrebu kluba i moju želju da pomognem, odlučio sam iskoristiti tu priliku."

Ivanova hrabrost i odlučnost nisu prošli nezapaženo. "Ubrzo sam se prilagodio na ulogu golmana i počeo uživati u toj poziciji više nego što sam očekivao", priznao je Ivan. "Osjećaj braniti svoju momčad i biti ključni čimbenik u obrani donio mi je nevjerojatnu motivaciju i zadovoljstvo. To je bio preokret koji je oblikovao moju karijeru i odveo me na put prema ostvarenju mojih rukometnih snova."



"Sreća nam je bila što su naši djed i baka živjeli u Ljubuškom", ispričao je Josip s osmijehom. "To nam je omogućilo da se nakon škole ne moramo vraćati u Gornje Radišiće, nego smo ostajali kod njih. Bio je to poseban ritam života, nekada je znalo biti stvarno naporno i teško za izdržati, ali zbog ljubavi prema rukometu sve nam je bilo lakše", rekao je Josip.
 
"Imali smo tu privilegiju da nakon škole odemo kod bake, gdje smo mogli ručati, napisati zadaću i ponekad čak i malo odspavati prije treninga. To nam je dalo dodatnu energiju i olakšalo organizaciju naših sportskih aktivnosti", nadovezao se Ivan. "To je bilo vrijeme kada smo gradili ne samo sportske vještine, već i karakter. Naučili smo vrijednost discipline, samodiscipline i ustrajnosti. Svaki trening bio je korak bliže ostvarenju naših snova, a zahvaljujući podršci naših najbližih osjećali smo se snažni i spremni na izazove koje nam je rukomet donosio" dodao je.

Uzlet ka uspjehu

Josip se pridružio rukometnom klubu Izviđač već u trećem razredu osnovne škole i ostao je vjerni član kluba sve do svoje 21. godine, dok je Ivan svoju rukometnu avanturu započeo u šestom razredu i ostao je dio Izviđača do svoje 19. godine.

Braća su s vremenom, prošli sve mlađe kategorije u ovom klubu. Izuzetna predanost i talent koji su pokazali omogućili su im brz napredak. Josip je uspio ući u prvi sastav kluba već sa samo 15 godina, dok je Ivan to ostvario godinu kasnije, sa svojih 16 godina. Njihova mladost, entuzijazam i vještine privukli su pažnju trenera i otvorili im vrata prema seniorskom rukometu. S ponosom ističu kako im je jedan od najdražih dijelova karijere činjenica da su zajedno s prvoklasnom momčadi nakon dugih 11 godina uspjeli vratiti naslov u Ljubuški. Povratak naslova u rodni grad donio je ne samo sportsko slavlje, već i ponos cijeloj zajednici koja je nestrpljivo čekala ovaj trenutak.

Nadalje, Josip je imao uspješne nastupe u nacionalnom dresu, predstavljajući Bosnu i Hercegovinu u A selekciji. Dodatno, ostvario je nekoliko nastupa i za hrvatsku reprezentaciju. Posebno se ističe njegovo zlato osvojeno na Mediteranskim igrama u španjolskoj Tarragoni. Njegovi nastupi za obje reprezentacije i osvajanje vrijednih medalja potvrđuju njegovu kvalitetu i sportske rezultate na međunarodnoj razini. 



Ivan je s druge strane bio član mlađih kadeta, kadeta i juniora Hrvatske reprezentacije te je ostvario zapažene rezultate. Posebno se ističu njegovi uspjesi na europskoj i svjetskoj razini. Osvojio je Europsko srebro za kadete 2016. godine te svjetsko srebro 2019. godine. Njegove izvanredne igračke sposobnosti i doprinos ekipi doveli su do ovih vrijednih medalja, što svjedoči o njegovom talentu i predanosti rukometu.

Stariji brat Josip, s izvanrednim sportskim dostignućima, proglašen je najboljim sportašem Ljubuškog do 18. godine, dok je Ivan, svojim iznimnim vještinama kao golman, osvojio mnogobrojne individualne nagrade na turnirima. Ona kojom se najviše ponosi jest što je proglašen sportašem godine u seniorskoj konkurenciji u Vinkovcima. Njihovi uspjesi su potvrda ne samo njihovog talenta, već i predanosti, discipline i strasti koju svakodnevno pružaju na terenu.

Novo poglavlje u karijeri

Nakon uspješnog razdoblja u klubu Izviđač, Josip i Ivan su se odlučili otisnuti na samostalna putovanja u svijet rukometa, pronalazeći nove izazove i iskustva u drugim europskim klubovima. Obojica su krenula hrabro u svoje nove sportske avanture, spremni pokazati svoje vještine i doprinijeti novim momčadima na svoj jedinstven način.

Ivanov sportski put nije bio bez izazova, nakon ne baš tako sretnog završetka u Izviđaču, kako i sam navodi, odlučio je potražiti veću minutažu i priliku za napredovanjem. Njegov prelazak u RK Spačva Vinkovci otvorio je vrata uspjehu, gdje se afirmirao kao jedan od najboljih golmana u Hrvatskoj Premijer ligi. Svoje impresivne rezultate potvrđuju brojne medalje i nagrade koje s ponosom krase dom obitelji Ereš. Nakon toga, Ivan je dobio ponudu od Füchse Berlina, gdje je proveo nešto manje od dvije godine trenirajući s najboljim igračima na svijetu. Međutim, shvatio je da se tamo nije pronašao i odlučio je nastaviti svoju potragu za većom minutažom. Prešao je u Drugu njemačku Bundesligu, a potom konačno potpisao za norveški klub Arendal, za koji je nastupao posljednje dvije godine. Nedavno je produljio ugovor s klubom za još dvije godine.

Za razliku od brata, Josip je imao nešto glađi put prema uspjehu. Nakon osvajanja naslova prvaka u Premijer ligi BiH s ekipom, dobio je ponudu za transfer u PPD Zagreb, gdje je ponosno nosio dres četiri godine. Nakon toga, prešao je u Drugu njemačku Bundesligu, u klub TuS Ferndorf, gdje je proveo posljednje tri godine svog života. Nedavno je produžio ugovor s klubom, pokazujući svoju predanost i vjeru u daljnji sportski napredak.
 
Život izvan terena

Prije nekoliko dana, Josip je obilježio prvu godišnjicu braka s dugogodišnjom partnericom Slavom. No, to nije sve što ih veseli - njihov tim će uskoro dobiti slatko pojačanje jer u njihov život stiže mali dječačić.

"Slava je velika podrška u mom životu", izjavio je Josip s osmijehom na licu. "Njezina ljubav, podrška i vjernost su mi neprocjenjive. Bez njenog osnažujućeg utjecaja, ne bih bio osoba koja sam danas. Uvijek je uz mene, bez obzira na sve izazove s kojima se suočavamo. Raduje me što ćemo uskoro postati roditelji i dijeliti ovu divnu avanturu zajedno. Ona je moj oslonac, moj najbolji prijatelj."
Ivan također uživa u dugogodišnjoj vezi sa svojom partnericom Petrom, s kojom dijeli sretne trenutke i životne izazove te s ponosom ističe kako je Petra njegova snaga i inspiracija te da zajedno grade predivan put ispunjen ljubavlju i razumijevanjem.



Danas kad se vrate na odmor u svoj obiteljski dom, u roku od nekoliko sati on postane ispunjen dječjom cikom i radošću. Djeca iz doslovno cijelog sela dolaze kako bi provodilo nekoliko dragocjenih trenutaka s njihovim idolima. Mališani iz svakog kutka sela dolaze kako bi proveli dragocjene trenutke sa svojim idolima. To je trenutak kada se snovi pretvaraju u stvarnost, a mlade nade dobivaju inspiraciju da slijede svoje sportske puteve.

Mala sredina nije prepreka za uspjeh

Put do sportskog uspjeha često je popločan izazovima i preprekama, no bez obzira na poteškoće i neuspjehe, važno je ne odustajati, već se hrabro suočiti s izazovima i iz njih izvući pouke. Svaki korak naprijed, svaka naučena lekcija (makar i na teži način) i svaki trenutak proveden u posvećenosti prema cilju približava nas uspjehu.

Iako bi mnogi pomislili suprotno, dolazak iz male sredine ne mora biti prepreka za postizanje uspjeha. Naprotiv, može biti snaga koja nas motivira da se istaknemo i pokažemo svoj potencijal. Iako su resursi i mogućnosti možda ograničeni, strast, predanost i radna etika mogu nadmašiti sve prepreke. Važno je vjerovati u sebe, sanjati velike snove i biti uporan u njihovom ostvarenju.



Ova priča o dvojici braće nas podsjeća na važne životne lekcije. Naučili smo da put do uspjeha nije uvijek jednostavan i da će biti izazova i prepreka koje treba savladati. Ali isto tako, naučili smo da upornost, disciplina i podrška mogu preokrenuti sudbinu i da bez obzira na okolnosti i mjesto iz kojeg dolazimo, naše snove i ciljeve možemo itekako ostvariti.