Ako je baviti se rukometom tako jednostavno, zašto vi niste postali vrhunski sportaši?

Jedna utakmica je promijenila cijelu sliku prvenstva, u mojim očima. Očekivala sam, a vjerujem da ste i vi, puno više od jednog finala, kao i od ekipa koje su se borile za zlato. Danska kao da je igrala sa nekim drugim, novim igračima. Nešto što sigurno nitko nije očekivao. Moj favorit u finalu bila je Danska. Nakon onakve predstave u polufinalu, bila sam uvjerena da će se prošetati po zlato. Najviše me iznenadio toliki pad u njihovoj igri. Nešto što nije tipično za skandinavski menatlitet. Oni su barem poznati po tome da ne odustaju do kraja i da igraju od prve do posljednje minute, sa istim intenzitetom. Kad svi padaju, oni su ti koji jos uvijek ''lete''. Pitala sam se često odakle im tolika snaga?! U nedjelju smo bili svjedoci njihovog debakla. Vidjeli smo kako su i oni ''samo ljudi'' , te da itekako znaju i mogu odigrati loše, ali zašto baš u finalu?! Zašto taj loš dan nisu imali protiv nas, u poufinalu?!

Piše: Maida Arslanagić

E da, vjerojatno se mnogi rukometni zaljubljenici i navijači to isto pitaju. No, bez obzira na sve, naši dečki su napravili veliki posao. Osvojili su broncu, zlatnog sjaja. SVAKA ČAST!!! Uz tolike neprilike, ozljede, bolesti, oni su ipak pronašli snage i pokazali svijetu gdje im je mjesto, na postolju. U manje od godinu dana, ova ekipa je osvojila medalje sa tri velika natjecanja. Kapa dolje dečki! Ne samo da osvajaju zadnjih godinu dana, nego oni to već čine zadnjih deset godina. Drže kontinuitet koji rijetko koja ekipa ima. Ako se ne varam to je jedino uspjelo još Francuzima, ali i oni su kiksali na Europskom u Srbiji pa opet sada na Svjetskom. A mi, mi se ne damo. Iz natjecanja u natjecanje mijenjamo sastav, pomlađujemo ekipu, ali rezultati ostaju isti. Medalje se i dalje osvajaju. Vrlo dobar oslonac i motivacija za budućnost. Mnoge repke pomlađuju ekipe pa ih nema nigdje, traže se godinama. No, ne i mi! Mi smo tu, u samom vrhu još i dalje. Napravili smo rezultat i to bez naših velikih igračkih imena, što zbog ''više sile'' ( čitaj:ozljeda), što zbog nekih drugih razloga.

Tijekom cijelog prvenstva pratila sam različite kolumne, komentare i članke vezane za dečke. Zanimalo me kako ljudi, odnosno cijela javnost diše i razmišlja. Inače, kao rukometašica izbjegavam čitati bilo kakve članke ili komentare,pogotovo kad je riječ o ženskom rukometu. Sada je ipak riječ o muškom rukomet, a i pišem kolumnu pa mi treba inspiracija,tako da sam si dala oduška Jedno mogu zaključiti, velika većina je ponosna na ovaj rezultat i smatra da je ova reprezentacija dala puno za hrvatski rukomet, kao i cijelu državu. No, uvijek je tu onaj dio populacije kojem nešto smeta pa si daje za pravo kritizirati, te sa svojim kompetentnim znanjem, ''blatiti'' dečke i cjelokupnu sliku ovog uspjeha.

Stojim na strani ovih momaka jer znam iz vlastitog iskustva da je put do uspjeha trnovit i težak. Zamislite samo koliko su znoja prolili, koliko su kilometara pretrčali,koliko su dana bili odvojeni od svojih najmilijih i od svojih domova. Koliko je tu samo propustenih praznika, rođendana, godišnjica, slavlja, ljetovanja, zimovanja...Odricali su se svega, svega samo da bi došli do ovoga gdje su sada. Sve samo da bi se popeli na postolje i donijeli sreću i osmijehe na lice svih nas. Veliki i trnoviti je to put,kao i put svakog vrhunskog sportaša, ali oni se njime uspješno penju, i to sve treba cijeniti.

Znam sta jedan vrhunski sportaš proživljava na putu do uspjeha i čega se svega odriče. Zbog toga me još više bole komentari tzv ‘'stručnjaka'' ili laika koji misle da imaju pravo nešto ‘'pametno'' reći. Ne znam samo otkud im to pravo, a pogotovo onima koji to nikada nisu ni okusili i koji ne znaju kakav je život sportaša. Sudjelovanje na jednom natjecanju je vrlo stresno za svakog od nas, bez obzira što neki sportaši ne žele priznati. Osim što se boriš s protivnikom, boriš se s puno više stvari. Boriš se i sa samim sobom te predstavljaš sebe i svoju državu, što je još jedan dodatan pritisak. Boriš se za sve ljude koji su te došli bodriti i koji su tamo samo zbog tebe. Boriš se za neke veće i manje stvari. Vjerujem da svaki sportaš ima svoje neke male ciljeve i zadatke koje si postavlja kod svakog novog izazova. I kada znaš tu činjenicu, onda je nemoguće da ti se ‘'ne da'' ili ‘' ne želiš''. Takvi kometari me najviše bole. Pa zar postoji i jedan sportaš na ovome svijetu koji ne želi osvojiti medalju, koji ne želi pobijediti i biti najbolji?! Zar postoji ijedan rukometaš koji ne želi zabiti gol , koji baš želi promašiti gol kad je to najpotrebnije ili namjerno napraviti neku tehničku grešku ?!

Svi mi u sebi imamo želju za dokazivanjem, za isticanjem, za pobjeđivanjem....To je urođeno u svima nama. Čovjek je kao životinja, bori se svakoga dana kako bi opstao u onoj džungli među ''drugim životinjama''. Upravo zbog toga ne treba sportašima nikakvog dodatnog motiva, nikakvih motivirajućih poruka, pisama, slika itd. Svaki sportaš pred izlazak na teren zna najbolje po šta ide, za šta se bori i šta ''lovi'', gladan uspjeha i pobjede. To je dovoljan motiv za svakoga. Uostalom zar zlatna medalja ili općenito medalja nije već dovoljna motivacija?!

Nažalost ,neki ljudi koji se ne bave sportom imaju drugačiju sliku svega ovoga. Često si daju za pravo vrijeđati nas sportaše, a pri tome ne birajući riječi koje upotrebljavaju. Dragi moji , ako je baviti se rukometom ili bilo kojim drugim sportom toliko jednostavno kako Vi pričate , zasto onda i vi sami niste postali vrhunski sportaši?! Nego vjerojatno se nalazite doma, zavaljeni u fotelju ili u kafiću sa ekipom, gdje "samo navijate i dijelite dobronamjerne savjete '' , dok mi ''ginemo''. Iz nekog razloga vi niste postali vrhunski sportaš, a ja si neću dati to pravo, kao i vi, da komentiram te razloge. Svakog čovjeka treba cijeniti, dati mu priliku i biti uz njega i u dobru i u zlu. Svaki čovjek , je čovjek od krvi i mesa i ima pravo na pogreške. Zato drugi put kada budete navijali za nas sportaše, navijajte pošteno i ne zaboravite da i mi imamo pravo na loš dan, lošu predstavu, ''ustati na lijevu nogu'',imati neki problem, osjetiti bol i imati pravo na pogrešku. Ništa to nije namjerno, to je ljudski i sasvim normalno.

Nadam se da će ova moja kolumnu doprijeti do mnogih, te da će te zbog nje osjetiti potrebu da se još više poklonite našim junacima, našim brončanim dečkima. Pogotovi VI koji ste sumnjali u njih ili možda iskoristili priliku da bacite koji ''dobar komentar''. Oni su tu za nas, uveseljavaju nas i cijelu nasu državu u ovim teškim trenucima krize. Zato uživajte i veselite se zajedno sa njima, zalsužili su.

Vjerujte u njih i bodrite ih, a pogotovo kad im je najteze jer oni to zaslužuju. Zapamtite oni su igrali za sve nas. Oni su najteže trenutke pretvorili u radost, nakon svake pobjede i osvojene medalje. Cijela je država bar na dva sata, zaboravila na sve probleme i uživala u jednom velikom spektaklu zvanom RUKOMET. U jednom velikom spektaklu koji već godinama traje i koji će još trajati jer ova mlada momčad je naša budućnost. Samo vjerujte u njih!!!!!

ČESTITAM "KAUBOJI" NA VELIKOJ BRONCI, PONOSNI SMO NA VAS!!!