Mostar: Narode probudi se zadnji vlak pun darovitih sportaša sprema se otići iz grada prvaka

Ove godine kao nikada do sada dvorana na Bijelom Brijegu više puta bila je pretijesna da primi sve ljubitelje košarke i rukometa.

Ove godine ljudi iz HKK Zrinjski i HMRK Zrinjski su se potrudili dovesti Mostar na sportsku kartu svijeta. Ove godine imali smo sreću u našem gradu gledati vrhunsku košarku i rukomet.

Nije nam bilo teško što se ljeti kuhamo, a zimi smrzavamo u neuvjetnoj dvorani za vrhunske sportske događaje. A i kako bi nama to bilo teško kada su u takvim uvjetima sjajni košarkaši i rukometaši Zrinjskog prolijevali krv da nam priušte zadovoljstva pobjede nad protivnicima koji imaju ekstremno bolje uvjete i puno veće proračune.

U sportu nije najvažniji novac, pita se tu nešto i ljubav. Da dobro ste pročitali  ljubav i to ljubav prema dresu koji se nosi, kao i poštovanje prema navijačima koji sa istim žarom dolaze da se i kuhaju i smrzavaju u dvorani samo da bi bili uz svoj Zrinjski. Tu nema nikakve razlike između košarke i rukometa.

Dres je svetinja, a Zrinjski je život i više od toga. Klub je stvoren da bude voljen i da živi vječno. To je ono što Zrinjski čini drugačijim od ostalih klubova koji imaju dvorane i velike proračune. Zrinjski nema ni dvoranu, nema ni milijune, ali igrači Zrinjskog imaju veliko Plemićko srce.

Neka nam oproste ostali ali ovaj puta ćemo za primjer uzeti dva Vedrana. Vedran Princ i Vedran Delić, dva Plemićka srca su sportaši za primjer i uzor svima. Iako su obadvojica klasa za puno veće lige nego što su naše domaće oni su se vratili u svoj Mostar i odlučili pomoći da se košarka i rukomet u Mostaru podignu na puno veći nivo. Ovim putem javno im moram čestitati jer su uspjeli u toj misiji. Neko drugi trebao bi se ovim sportskim vedetama ispričati zašto im nije osigurao uvjete dostojne renomea koji imaju u svijetu sporta. Košarkaški Vedran sinoć je u Laktašima podigao pokal namijenjen prvaku BiH, a od rukometnog očekujemo dizanje pokala namijenjenog pobjedniku Kupa BiH za vikend samo nekoliko kilometara dalje u Banja Luci.

Djeca koja u dresovima Zrinjskog masovno dolaze na košarkaške i rukometne utakmice upijaju svaki potez od dva Vedrana i maštaju da će  oni za nekoliko godina biti ono što su danas njihovi idoli. Kako maštanje nije zabranjeno, a nije ni skupo ta djeca vjerojatno zamišljaju da će do vremena kada dođe njihovih pet minuta ovaj grad konačno napraviti dvoranu. Dvoranu kakvu zaslužuju klubovi koji pronose slavu grada Mostara i svetog imena Zrinjski.

Zrinjski je sportskom svijetu podario i velika imena poput Bojana Bogdanovića, braće Karačić, Marina Marića. Njihova uloga u promociji Mostara je nemjerljiva i svi oni koji koračaju njihovim stopama zaslužuju normalnu sportsku dvoranu.

Dvoranu zaslužuju svi, a ponajprije košarkaši i rukometaši Zrinjskog. Narode probudi se konačno i traži tu dvoranu. Zadnji vlak se sprema otići iz našeg grada. U njemu je zadnji vagan pun darovitih sportaša koji će te talente odvesti daleko odavde na mjesto gdje se cijeni sport i vrhunski rezultati. 

Za kraj ovim putem još moram izraziti zahvalnost ljudima iz HKK Zrinjski i HMRK Zrinjski koji su nas učinili ponosnim i poručujem im da ustraju na svom putu. Narodu ovdje malo je toga ostalo, a ono što mu može navući osmjeh su sasvim sigurno pobjede i titule Zrinjskog.  Mostar jeste grad bez dvorane, grad pun rupa u kome se vječno nešto kopa na prometnicama, ali je i grad PRVAKA i grad ZRINJSKOG.

HERCEGOVINA.info