Hrvatska na krovu Europe - Talijani kapitulirali i u finalu
Zlato iz trećeg pokušaja u trećem finalu. Bravo Rudiću, bravo majstore, bravo naši zlatni vaterpolisti!
Naši su “vodoloptači” osvojili srebra u Firenci 1999. i Kranju 2003., rukometaši imaju isti učinak, srebro u Norveškoj 2008. i Austriji početkom ove godine. Iako su se osvajala olimpijska i svjetska zlata, - zlato sa smotre najboljih starog kontinenta dosad je svima ostalo nedosanjano. Slađe je time jer je konačno izboreno i to na domaćem terenu u Zagrebu, pred 5000 sporta gladnih “duša”.
“Neka pati kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta”, pjevala je puna Sava sat vremena uoči utakmice, pjevao se isti refren tijekom ogleda, nastavilo se i nakon velike pobjede. E, da je stvarno ovo finale za pamćenje moglo biti igrano u Areni...
Kako ih je, Rudićeve igrače, nosilo navijanje u finalu - teško je i zamisliti. Krenuli su furiozno uz pjesmu koja ni na trenutak nije stala. Pavić je odlično obranio udarac izvana u situaciji s igračem manje u bazenu, Andro Bušlje je zabio za 1-0 u sljedećem napadu u kojem su naši imali višak igrača. Nakon nove obrane, Boškovićeva bomba izvana rasparala je Tempestijevu mrežu za 2-0.
No, Rudićev učenik Alessandro Campagna dobro je slušao mentora i godinama upijao znanje, nije sigurno “markirao”. U Zagreb je doveo impresivnu skupinu mladića koji su pobijedili stare prvake Europe Crnogorce i olimpijske prvake Mađare. Da su vrlo nezgodan suparnik, pokazali su i u finalu. Do kraja prve četvrtine zabili su Luongo i Figlioli, da naši ne misle da će lako izboriti zlato.
Pavić je pri oba udarca možda mogao reagirati i bolje, no zato je spašavao, branio sve i po svom običaju ljubio loptu cijelu drugu četvrtinu. Mreža mu se nije tresla dok je s druge strane kapetan Barač zabio za novo minimalno vodstvo s kojim se otišlo na poluvrijeme. Talijani su zaista odlučili do zadnjeg atoma snage braniti san o osvajanju europskog zlata. Naravno, oni su bili zlatni u Europi dvaput zaredom, 1993. u Shefieldu i Beču dvije godine nakon toga. Treba li reći da ih je tada vodio baš Ratko Rudić. Sreća, on je sada doma, pune tribine počele su mu skandirati nakon što je Bošković još jednom bombom povećao vodstvo.
Da je tada Dobud zabio iz zicera s dva metra, utakmica bi možda već u tom trenutku bila gotova. Neizvjesnost se ipak samo kratko produžila, samo još dvije minute. Odlično odigranu akciju s igračem više zaključio je pogotkom za 5-2 Andro Bušlje. Bilo je to jednu minutu prije kraja treće četvrtine nakon čeka je novom obranom i Pavić zaradio ovacije.
Nakon što pune dvije četvrtine odličnom obranom nisu primili niti jedan pogodak, ni najcrnji pesimisti nisu mogli zamisliti da će naši u posljednjih osam minuta prokockati tri razlike i veličanstvenu pobjedu.
Ma kako prokockati kad je projektil na početku zadnje četvrtine opalio Joković, a Pavić se nastavio “rugati” talijanskim napadačima, već je s razglasa moglo početi intoniranje pobjedničke Lijepe naše. “We are the Champions!” Rudić i njegovi suradnici opet u bazenu pobjedničko kupanje kao na SP-u u Melbourneu.
Kakvu su samo obranu igrali naši igrači kad su u finalu Europskog prvenstva primili samo tri pogotka. Nakon Jokovića, do kraja je za potpuni “pad Italije” zabio Muslim, utješili su se Talijani jednim pogotkom. No, tada su ih svi već i prestali brojati, Hrvatska je već tada slavila!
izvor: jutarnji list
Vezani članci