Zaziva li Mamić sućut preko leđa vlastitih kćeri, onda je to što radi perfidno i bolesno
Ako Zdravko Mamić doista strahuje za sigurnost svojih kćeri i ako je odgovoran otac, onda svoje strahove, možda i indicije, ne dijeli s novinarima i javnosti na presici, nego o tome mora obavijestiti policiju. Policija će ispitati je li njegov strah osnovan pa ako jest, slučaj će prijaviti nadležnim institucijama.
Mamić se, nažalost, nije ponio poput odgovornog oca. Ne samo da je neodgovorno izložio privatnost svoje djece, nego je svoje dvije kćeri (11 i 14 godina) izložio neviđenoj psihozi. Je li mislio kako će se u ovom multimedijskom svijetu u kojemu živimo njegove curice zaštititi od zastrašujućih rečenica koje je njihov vlastiti otac neodgovorno pustio u eter.
Shvatljivo je da je Zdravko Mamić bio do kostiju povrijeđen transparentom koji su u četvrtak podno maksimirskog zapada nosili neki navijači-prosvjednici, a koji se svojom porukom na gnusan način dotiče Mamićevih kćeri. Policija je - a nje je u Maksimiru taj dan bilo u velikom broju - isti čas trebala i morala oduzeti navijačima transparent koji svojom porukom duboko vrijeđa dostojanstvo i privatnost Mamićevih kćeri te je slučaj morala prijaviti Centru za socijalnu skrb. Policija to, nažalost, nije učinila. Možda sporni transparent nije vidjela ili ga je možda vidjela, ali nije razumjela. Jedan ga je fotoreporter vidio, razumio, profesionalno snimio, ali odgovorni urednici, razumljivo, nisu ga objavili.
Ali, onda je na scenu stupio ekstatični otac i "zagušio" kćeri u očajnički brižnom zagrljaju.
Iako ne dvojimo ni oko Mamićeve povrijeđenosti, ni oko njegovih određenih strahova - jer, zaboga, kojeg roditelja danas nije strah - teško se oteti dojmu da Zdravko Mamić zaziva sućut javnosti spram svoga lika i djela preko leđa vlastitih malodobnih kćeri. Izlaže li svjesno svoju djecu psihozi da bi ih netko mogao ubiti, tražeći na taj način milost za sebe, onda je to što radi i perfidno i zastrašujuće i bolesno i traži isti čas reakciju socijalnih službi. Čini li to doista u iskrenu strahu za sigurnost vlastite djece, radi to na posve kriv način, na štetu svoje djece.
P. S. Mamić je, posve razumljivo, vrlo osjetljiv na svoju obitelj, i na svoga pokojnog oca, i na svoju braću, i na svoju djecu. E pa, gospodine Mamiću, znate, i svi mi koji smo se u vrijeme vaše sad već desetljetne tiranije našli na udaru vaših prostoproširenih psovki, prebrojavanja krvnih zrnaca te optužbi da smo djeca jugooficira, rušitelji Dinama, Katoličke crkve i Hrvatske, znate, gospodine Mamiću, i mi imamo obitelj, i majke i očeve, i žene i djecu, i prijatelje i čast i obraz. Za razliku od vas i vaše djece, ne živimo opasani ogradama, nadzornim kamerama i zaštitarima.
I Igor Flak, i Borut Šips, i Dražen Krušelj, i moja malenkost moraju, nekad i u zagrljaju mraka, prijeći 16, 32 ili tko zna već koliko stepenica. Ne, ne bojimo se mi vas, osobno mislim da ste kukavica. Ali, bojimo se vaših sljedbenika. Kolegu Krušelja izbatinali su bejzbolskim palicama takoreći na kućnom pragu... U vrijeme dok je još pisao o Dinamu. Počinitelj - nepoznat.
Nekoliko dana nakon vašeg intimnog prebiranja po mojim seksualnim afinitetima i političkim opredjeljenjima, skupina branitelja ispred psihijatrijske ambulante na Rebru gotovo da mi se unijela u lice s pitanjem: "Kurvetino, gdje si bila ‘91.?" Prema ratnom rasporedu, bila sam u redakciji Vjesnik, Slavonska avenija br. 4, Zagreb. Pisala sam i o braniteljima, prenosila sliku iz okupiranog Vukovara što mi ju je telefonom dramatično prenosila kolegica s Radio Vukovara Alemka Mirković. Borili smo se u tim ratnim vremenima za osamostaljenje hrvatskog sporta, bila sam te jeseni ‘91. sa skupinom hrvatskih novinara kod Samarancha u sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora koji je priznao Hrvatsku pola godine prije UN-a. Ne poigravajte se, Mamiću, tuđim životima, afinitetima i sudbinama jer vidite kako je to nezgodno kad netko "zajaši" na vašu obitelj.
izvor: jutarnji.list
Vezani članci