Pogled u prošlost: Golgota obitelji predsjednika HŠK Zrinjski Dragutina Turkalja

 I pored te činjenice Turkalji su ostali trajno zabilježeni u povijesti HŠK Zrinjski. Nažalost ostali su zabilježeni i kao još jedna obitelj u nizu koja je bila vezana za HŠK Zrinjski, a koju je na koncu Drugog svjetskog rata zadesila tragična sudbina. Radi se dakako o obitelji Dragutina Turkalja, nekadašnjeg predsjednika kluba. Dragutin Turkalj poznatiji kao Drago rođen je 31. listopada 1900. godine u mjestu Cvitović kod Slunja. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a kasnije u Karlovcu i knjigovezački zanat. Po završetku zanata zaposlio se u Karlovcu. U mladalačko doba počeo se zanimati za nogomet te je u razdoblju od 1917. do 1921. godine kao vratar nastupao za Športski klub „Union" iz Karlovca. Životni put ga je 1921. godine usmjerio u Sarajevo gdje dobiva angažman u Sarajevskom amaterskom športskom klubu (SAŠK). Istodobno se upošljava kao ekonom zadužen za nabavu hrane i lijekova u sarajevskoj Državnoj bolnici gdje radi sve do 1927. godine.

Tada dobiva premještaj u Banovinsku bolnicu u Mostaru gdje se odmah kao sportski djelatnik aktivno uključuje u rad HŠK Zrinjski. Kasnije u razdoblju od 1935. do 1942. godine obnaša funkciju predsjednika kluba. U privatnom životu bio je kum i dobar prijatelj s bivšim predsjednikom Zrinjskog Stankom Šarcom.

Iz razdoblja dok je Turkalj bio predsjednik kluba ostali su upamćeni višestruki sukobi sa oficirima Kraljevine Jugoslavije. Naime, 1936. godine kada je vojska na turniru u Dubrovniku zahtijevala od domaćina da zbog hrvatskih obilježja izbaci HŠK Zrinjski s takmičenja dogodile su se prve razmirice između kluba i vojske. Ne treba ni napominjati da se Plemići nisu povukli niti su skinuli svoja obilježja već su na turniru usprkos svemu sudjelovali do samog kraja. Uostalom, nogometaši Zrinjskog bili su jedni od rijetkih (ako ne i jedini) koji su hrvatska obilježja na dresovima nosili i za cijelo vrijeme šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra koja je uvedena 6.1.1929. godine premda je počela i ranije - ubojstvom Stjepana Radića.

Drugi sukob s vojskom dogodio se koncem 1936. godine. Naime, u prostorijama „Hrvoja" upriličena je tradicionalna godišnja zabava HŠK Zrinjski na kojoj su obično bili pozivani ugledniji građani Mostara, privatni poduzetnici, obrtnici, a redovito i oficiri sa suprugama. Ali, desio se svojevrsan skandal. Nitko od oficira Kraljevine Jugoslavije nije došao na zabavu što su Zrinjevci smatrali velikom uvredom. Stoga je sutradan predsjednik kluba Dragutin Turkalj, s još jednim članom uprave revoltiran otišao u vojnu komandu grada da traži pojašnjenje. Uglavnom, oficirima je bilo strogo zabranjeno da prisustvuju zabavi Zrinjskog, a načelnik štaba izvjesni pukovnik Marković čak je tom prigodom na nacionalnoj osnovi izvrijeđao predsjednika Turkalja, HŠK Zrinjski i cijeli hrvatski narod tako da je Turkalj odmah po povratku napisao prosvjedno pismo knezu Pavlu Karađorđeviću, tadašnjem kraljevskom namjesniku, na što nikada nije zaprimio odgovor.

Inače, Turkalj je pripadao krugu uglednih Hrvata grada Mostara, a kada je njegovo javno iskazivanje nacionalnih osjećaja zasmetalo pojedincima iz uprave bolnice premješten je 1942. godine u Sarajevo. Za boravka u Sarajevu obitavao je sa suprugom Danicom rođenom Pušić u stanu koji se nalazio u sklopu bolničkih prostorija, jer je i supruga kao primalja (babica) također radila u istoj bolnici. U braku su dobili sina Miroslava-Miru koji je studirao medicinu u Zagrebu i kći Miroslavu rođenu 1937. godine. U spomenutom stanu Turkalji su živjeli od 1942. do 1945. godine kada počinje njihova golgota. Tijekom svibnja 1945. godine Dragutin se vratio iz Zagreba u Sarajevo gdje je s poslovnog puta bolnici dopremio dva vagona prijeko potrebne hrane i lijekova. Nedugo potom, točnije 17. lipnja 1945. godine biva uhićen i zatvoren u sarajevski Okružni zatvor. Uskoro je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem, a presuda je izvršena u Sarajevu 12. veljače 1946. godine. Njegov sin Miroslav također je nastradao i to na Bleiburgu dok represije nisu bili pošteđeni ni ostali članovi obitelji Turkalj. Supruga Danica inače rođena 1900. godine u Zenici uhićena je 10. listopada 1945. godine i boravila je u Okružnom zatvoru u Mostaru sve do 30. studenog 1946. godine kada je zbog pomanjkanja dokaza puštena na slobodu. Premda je radila kao primalja u bolnici vlasti su je smatrali prijetnjom pa su je teretili po napakiranim krivičnim djelima protiv naroda i države što je u to vrijeme smatrano političkim deliktom. Po zatvaranju majke, uz već zatvorenog oca i nastradalog brata, kći Miroslava je u dobi od osam godina jednostavno izbačena na ulicu gdje bi vjerojatno i skončala da je bez oklijevanja nije prihvatio Josip-Joško Ćurković nogometaš HŠK Zrinjski. Zahvajujući solidarnosti gosp. Ćurkovića, Miroslava je preživjela i kasnije se udala za Ferdu Jerkića iz Mostara, s kojim je u braku dobila dva sina Dražena i Nevena koji su se također bavili sportom.

Sin Neven je sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća u mlađim kategorijama plivača dva puta postao prvak Jugoslavije, a da nije bilo neplaniranih ozlijeda zasigurno bi ostvareni uspjeh bio i veći. Tijelo pogubljenog Dragutina Turkalja nikada nije ustupljeno obitelji i smatra se da je pokopano u jednu od brojnih zajedničkih grobnica na području Sarajeva.

Godine 1998. Vlada Republike Hrvatske pokojnom Dragutinu Turkalju priznala je status bivšeg političkog zatvorenika.

Nino Rotim/HERCEGOVINA.info