Navijačka priča: Hercegovci uz Vatrene u grotlu Marakane

Na polazak u Beograd odlučili smo se kako mi Mostarci kažemo "pri piću". Prijatelj i ja smo jedne večeri popili nekoliko čašica više i obećali smo jedan drugom kako ćemo otići u Beograd gledati našu Hrvatsku. Olakotna oklolnost jeste što u Beogradu imamo prijatelja koji nam je odmah obećao osigurati karte. Obećano je ispunjeno, i bili smo spremni za našu avanturu života. Put Beograda smo krenuli u četvrtak, a granicu sa Hrvatskom smo prešli na graničnom prijelazu  u Orašju. Da bi bili manje sumnjivi ponijeli smo BiH putovnice, one Hravatske smo ostavili doma. Nikada neću zaboraviti facu hrvatskog policajca kada nas je reda radi upitao kamo idemo, a ja mu na odgovorio "Idemo u Beograd navijati za našu Hrvatsku".

Kod Županje smo ušli na auto cestu i vrlo brzo smo se našli u Srbiji. U Beograd dolazimo u večernjim satima, i lutali smo prijestolnicom Srbije dobra dva sata dok nismo našli našeg domaćina. Nakon kraćeg odmora otišli smo u razgledanje Beograda, i ništa u gradu nije odavalo da se sutradan igra utakmica visokog rizika Srbija-Hrvatska. Na sam dan utakmice ponovo smo prohodali Beogradom, i tek smo vidjeli rijetke navijače sa obilježjima Srbije, a naš domaćin nas je uvjeravao da nema nekog pretjeranog interesa za utakmicu, te da će većina navijača doći sa strane uoči same utakmice. Nakon ručka u jednom odličnom restoranu, te  kraćeg odmora pošli smo prema Marakani. Atmosfera je tri sata prije utakmice bila puno drugačija, i tada su ulice bile pune navijača Srbije od kojih je većina bila pod "gasom." Već tada se moglo zaključiti da je većina tih navijača došla navijati protiv Hrvatske, a ne za Srbiju.

Naš beogradski domaćin nas je hrabrio putem do stadiona, stalno govoreći da su to "brđani" i ljudi na koje ne moramo obraćati pozornost. Što smo bili bliže stadionu adrenalin nam je sve više rastao i bili smo ponosni što smo nadomak grotla u koji će ubrzo istrčati naša repka. Naše ulaznice bile su na "normalnoj" tribini, ali sinoć na Marakani nije bilo normalne tribine. Teško je sada riječima opisati svu tu ikonografiju i repertoar pjesama u kojima se poziva na klanje Hrvata, i moram priznati da mi nije bilo nimalo svejedno. Kada smo zauzeli svoja mjesta trudili smo se ponašati kao i naša okolina, ne odavajući ničim da smo mi zapravo navijači koje bi svi na stadionu rado pregazili. Do nas je stajao čovjek sa već odraslim sinom, i u nekoliko navrata htio je započeti razgovor, a jam se trudio da ga ignoriram.

Odakle ste momci, upitao je? Nakon trećeg uzastopnog istog pitanja sam prevalio preko usana da smo porijeklom iz Mostara, točnije iz Raštana. Ja sam iz Banjaluke, reče čovjek i kaže da je sa njim u armiji bio Milenko Savić iz Raštana, te nas upita da li je živ? Ja sam mu odgovorio da jeste, te da je izbjegao u Trebinje, a u biti pojma nisam imao. Nakon toga uslijedila je bujica psovki od našeg susjeda na račun ustaša koje treba po kratkom postupku. Kada su igrači istrčali na teren ništa se više nije čulo, a ja sam bio zaprepašten kada sam spoznao da su na utakmici najviše Srbi iz Hrvatske i iz BiH, a to se dalo zaključiti po transparentima, od Vukovara, preko Gline, Petrinje, pa sve do Nevesinja i Trebinja.

Naša himna se nije čula, ali ja sam je pjevao na sav glas, kao da sam u tom momentu negdje u svom Mostaru, a ne na stadionu okruđen sa 30.000 neprijateljskih navijača. Pjesme koje su oni pjevali tijekom utakmice nisu za nabrajanja jer su pune gadosti i prljavštine, te je bolje da njihove riječi ne pišem. Palile su se naše zastave, klicalo se četnicima, a tamo u loži se smješkao hrvatski ministar Jovanović (pitanje čiji je). Duboko u sebi sam se molio Bogu i Gospi iz Međugorja da ih Hrvatska utiša pogotkom i kada se to i ostvarilo bio sam sasvim sigurno najsretniji čovjek na svijetu. Mandžo hvala ti u ime svih onih koji u srcu nose Hrvatsku za potez koji je ušutkao 30.000 krvoloka. Nažalost naše vodstvo nije dugo trajalo, a kada je Šimunić dobio crveni kartom pomislio sam da će rulja ući u teren i obračunati se sa njim. Sreća je da je osiguranje zaista bilo na visokom nivou, te se to nije moglo desiti.

Utakmica je završila tim neodlučenim rezultatom, i iako nismo pobijedili, ja sam se osjećao kao pobjednik. Užitak mi je bio gledati bijsene domaće navijače kako kao pokisli odlaze sa stadiona spominjući majku i bližu rodbinu našim igračima. Naš susjed sa tribine ljut kao puška nam je dobacio da pozdravimo Milenka i pozdravio nas sa tri prsta. Ja sam mu onako hinjski uzvratio sa srednjim prstom i rekao sam mu MALO NAS JE AL NAS IMA. Stadion smo napustili sigurno, te smo se zaputili kod našeg domaćina na spavanje.

Za Mostar smo krenuli ranom zorom u subotu puni utisaka iz naše avanture života. Nije nam bilo lako na neprijateljskom stadionu gdje 30.000 ljudi priziva na ubijanje našeg naroda, ali smo bili ponosni Hercegovci iz Hrvatskog Mostara koji su sve to podnijeli da bi bili uz svoje Vatrene. U povratku smo pričali o svemu i zaključili da bi da se sutra opet igra ista utakmica u Beogradu, mi bi opet išli biti uz svoju Hrvatsku. I za kraj još jedna poruka koju sam poslao putem našeg cijenjenog portala HERCEGOVINA.info

VUKOVAR NIKADA NEĆE BITI BYKOBAP

PS. Pozdrav našem domaćinu iz Beograda na svemu što je učinio za dva luda mostarca.

Osim ove dvojice naših čitatelja na Marakini se našlo još navijača Zrinjskog i Hrvatske, a jedan od njih se fotografiro sa šalom HŠK Zrinjski.